Život u iščekivanju smrti (Osvrt na zbirku poezije “Prijestolonasljednikovićka” Safera Grbića)

(Pro)čitavši poeziju Safera Grbića, sabranu u njegovoj drugoj knjizi – ciklusu o ženi pod nazivom „Prijestolonasljednikovićka“, ostao sam u nedoumici. Pomislio sam, „zar on misli da je ovo poezija?!“. I, poslije prvog čitanja sam ju ostavio po strani. No, onaj neobjašnjivi crv nedorečenosti vlastitih misli koji mi je ostao nakon tog prvog čitanja, počeo je jesti rafe moje svijesti. I ponovno sam joj se vratio. Prijestolonasljednikovićki. I još pokoji put nakon toga…

Da knjigu ne treba (o)suditi po njezinim koricama dokazuje i ono što će svaki čitalac odmah primijetiti: „Zašto ‘Prijestolonasljednikovićka’“? Pomislili bismo da se Safer razmeće svojom inovativnošću, kreativnošću, pa knjigu naslovljava jednom riječju, koja se sastoji od dvadesetišest slova, koja je neočekivana i koja se relativno teško izgovara. No, suprotno naslovu, glavna junakinja kroz knjigu sebe ne naziva ovim demunitivom, niti ju neko drugi tako oslovljava. U knjizi je ona Nasljednica kraljičinog prijestolja. Direktnije, konkretnije od toga ne može biti. No, zašto i čemu prijestolonasljednikovićka? Iz istog onog razloga iz kojeg kona konu oslovljava sa, recimo, „pobrićka“, ili djevojka svoju suparnicu u ljubavnom utrkivanju, recimo, „nikogovićka“; izrugivanja!

Pa, čemu se to, onda Safer ruga?

Zamislio se jedan odvažni pjesnik, tako, jednoga dana, o tome šta sve njemu jedna žena u životu može da znači. Prisjećao se saznanja da su žene „pola čovječanstva“, i da su presudan dio nastajanja one druge polovine čovječanstva. No nadasve osjetio je da mu je u životu žena i majka, i sestra, i ljubavnica, i kćerka i šta sve ne. I odvažio se pisati o njoj. No, već s početka, kada ju oslovljava, zabilježivši u svoj notes riječ „…..ovićka“ postavlja sebi pitanje. Kojeg prijestolja nasljednica? Koje vlasti?

Da to nije svijetovna vlast, pokazuje nam već prvi zapis, recimo, o postanju. Djevojčica, htijući još uvijek uživati u nesputanim čarima djetinjstva, spoznaje da je predodređena da svoju majku naslijedi na prijestolju, i to sa blagom dozom zaziranja. Jer, prijestolje, i slava vlasti, već je ukaljana progonom! Radost iz uzvičnika za kraju poklika „Ja sam Prijestolonasljednica!“ nalazi se u tome da djevojčica nasljeđuje veće, slavnije prijestolje. Prijestolje Žene! Iz tog razloga ona, kao i svi ostali dvorjani, poštuje i temenah čini svakom majčinom pokretu, i svakom majčinom stavu, pa čak i onom kada joj imperativno saopštava da je ona ta koja će ju naslijediti. Sva filozofija ženskoga života za ovu djevojčicu započinje upravo tu. No, upitajmo se: Kome se naređuje da je nešto? Onome ko to ni po čemu ne može biti! Može li biti da djevojčica nije sposobna za prijestolje? Može li biti da ima neka druga prijestolonasljednica? Može li biti da djevojčica NIJE djevojčica? O tom – po tom!

Uporedo kako započinje upoznavanje sa ženskim životom, za ovu djevojčicu započinje i sav besmisao. Savršeno ogledalo tog besmisla je i samopropitivanje „Gdje sam sada ja? U iščekivanju smrti/ ili moje – ili njene, dakle, / žalosno.“ Prije je mislila da može biti prijestolonasljednica vrlo lahko, no priznaje da to nije ni znala, i da tek uči, i pokazuje da je nezgrapna u ceremonijama, jer, trebalo bi, možda, sasvim sigurno, nakon smrti kraljice da prijestolonasljednica kruniše sebe.

Kao i sve što se oko nje dešava usputno, usput je djevojčica postala i žena. Usput je i naređivala, slala vojsku u rat, održavala sjednice senata. Usput, ali i nasilno, jednom i nepovratno, prestala je biti i nevina. Odjednom počinje misliti kako je postati žena uvijek obilježeno nekom vrstom prljavosti. Uvijek djevojčica, djevojka, mora dati čednost, čistotu, da bi postala žena, a time i „nešto“ u društvu. „Cijena krune, (krune prijestolja žene, sjetimo se, op.aut.)/zaista je teška.“ Reći će Prijestolonasljednikovićka. U trenucima kada ona treba biti najjača, Prijestolonasljednikovićka zapada u očaj, u bol. Najviše od razočarenja. Jer ni vladanje nije onakvo kakvim ga je zamišljala. Ni brak nije onakav kakvim ga je zamišljala. „Mislila sam: / kruna donosi sreću, / Ali grdno sam prevarila se.“

Postanje, sljedeći dio zbirke, nekako je i najtragičniji dio. Prijestolonasljednikovićka sebi, u početku, postavlja pitanja, koja smo svi sebi jednom u životu morali postaviti! Svi znamo kako je ljubav plemenitija od mržnje, ali svi u sjećanju izgubimo onaj momenat kada smo upoznali mržnju. Ako tako zaboravimo, i počinjemo mrziti u neznanju, onda moramo zaključiti kako smo svi, ustvari, budale! Zašto onda mrzimo? Zna li iko?

Prijestolonasljednikovićka ne zna, ali rekla nam je već prije. Mi znamo da je to od razočarenjâ! Što kruna nije zlato! Što brak nije ljubav! Ona se ne osjeća dobro u svojoj koži. Možda zato što ona i nije u svojoj koži! Kojeg drugog izbora imamo? Je li u NJENOJ koži možda „on“? Ponoviću tvrdnju od prije: Onaj kome naređuješ da jeste nešto, većinom slučajeva, možda i uvijek, NIJE to što mu se naređuje. U kraljevstvu gdje se svako pravilo poznaje do življenja, zna se da matrijarhalnom linijom opstaje kraljevstvo. Dakle, MORANJE je da prijestolje naslijedi žensko! Triput ponovljena laž postaje istina. Triput ponovljena laž sa uzvičnikom, postaje određenje! A to je naša Prijestolonasljednikovićka sve vidjela i doživjela. Dakle, on je morao biti ONA, a ONA je morala naslijediti prijestolje. Kao dokaz tvrdnji da je prijestolonasljednica, možda muško, ide i prikaz nezdravog, nasilnog, neželjenog snošaja. Jer Prijestolonasljednikovićka nije tako zamišljala ljubav. Svaki dodir, ne morao to biti seksualni snošaj, bez trunke ljubavi, a sa usudom „moranja“ bilo koje vrste, je silovanje. U Postanju je Prijestolonasljednikovićka i to preživjela, i ponovo joj je zaprljan pojam o ženi! Dakle, ponovo: ona mora da je muško!

No, nije!

Kada, iznemogla od besmisla, i razočarenja, Prijestolonasljednikovićka počinje gubiti i razum, i počinje joj bivati svejedno za sve što se oko nje dešava, ona nam ispovijeda da je „noktima iz utrobe svoje, / vadim(la, op. aut.) sjeme silovatelja.“ Muška utroba ne može uznijeti sjeme – ničije! Već samo plemenita, ženska utroba. I mada kroz očaj, i kroz izvanrazumsku bol, Prijestolonasljednikovićka, ipak, započinje upoznavati svu veličinu žene. Ponovimo, jedino plemenita ženska utroba može uznijeti sjeme, pa čak i silovateljevo! Ona postaje svjesna da je žena! I počinje prihvatati to na drugačiji način! Svom silinom i svom snagom tog prijestolja! I počinje dokazivati kako je žena veća od svakih poniženja! Zaviješta se da će oprostiti silovatelju, i započinje se zaljubljivati! Neka drugi „misle da sam luda“ reći će ona, ali ja se „smijem, iz nutrine svoje“.

Kada je promijenila svijest o svemu, sve se „kockice“ počinju slagati! Odjednom vidi majku kako joj se slavobitno smješka, ali njoj to, opet, nije važno; teret jeste težak, i svaki put padne pri pokušaju da se pridigne, ali njenu nakanu da će se jednom, kad-tad, podići, ništa oboriti ne može.

Prijestolonasljednikovićka prestaje živjeti tako što će sve uzeti k srcu i proživljavajući svojim žilama sve što se oko nje dešava. Postaje snažna, nepokolebljiva. Neka drugi pričaju, ona shvata „njihove plitke intelekte“. Nizom sljedećih stihova do pred kraj, Prijestolonasljednikovićka nas decidno izvještava o tome šta znači vladati. Uči nas da vladati znači ustvari odreći se svega, svakog osjećaja, biti spreman na razna saplitanja, i mnoge nove razočaravajuće spoznaje. Treba i ratovati, i hladnokrvno slati nečije muškarce u smrt opravdavajući to vjerovatnoćom da „oni tome služe“.

Naposlijetku, dešava se i dolazak njenog princa silovatelja, koji možda i nije silovatelj, koji je ona iščekivala kao jedinu svijetlu tačku ka kojoj je stremila. Kao jedini izlaz. Veća kada je prošla „i sito i rešeto“, poučena životnoj mudrosti, ona abdicira. Ostavlja prijestolje. Njemu. Ali mazno, snažno pečati veličinu žene mišlju „Muškarac će da vlada, / a nad njime, / vladat ću Ja.“

Slojevita je Prijestolonasljednikovićka.

Nadasve, Safer Grbić uspijeva ovom zbirkom iskritizirati vlast. Vladanje! U tome je odgovor na početno zapitanje! Zato je junakinja „prijestolonasljednikovićka“. Okrenemo li se malo marketinškoj svijesti, obično se dešava, priznaćemo, da ljudi najviše žude za nečim što ima dobru reklamu. Prijestolonasljednikovićki je tron izgledao jako primamljivo, jer je navikla da vidi majku kako joj čine temenah. Svakome vlast izgleda primamljivo; a današnjoj omladini zbog bahatosti ovih naših glavaša, zbog onog što oni „mogu kako oni hoće“. Safer kroz svoju poeziju ovoj zbirci daje jaku lekciju. On ne spriječava one koji hoće vlast da vladaju. Naprotiv, on im govori: „Otiđite i vidite! Vidite da to nije to! A poslije se vratite.“

Drugi sloj, ili neki od slojeva, otkriće notu autobiografije u ovoj zbirci. Safer je hiperaktivan umjetnik. U svemu se hoće okušati, bez ustezanja, hrabro! Vjerovatno je mnogo puta tražio savjete od „velikih“, (znam, i sam sam takav), i isto tako vjerovatno je dobijao „odbijenice“. Bio mnogo puta razočaran. Prijestolje kojemu on stremi može da bude slava, veličina, to samo on zna. No sasvim sigurno mu je cilj da ostvari sve svoje snove, želje, da oproba sve svoje mogućnosti. I, kao i prijestolonasljednikovićka se u tim svojim borbama ne obazire na „plitke umove“.

Valja svakako spomenuti, uz ovaj dio o „mladosti“ Saferove poezije, i nekoliko primijetnih nedostataka. Naime, u poletu svoje izražajnosti, zna se desiti da Safer „izgubi nit“. Recimo, intrigantnost o transrodnosti junaka/inje, nesvjesno je uništio uvođenjem slike o čedomorstvu. Prosto je nemoguće da muškarac može zatrudniti, i nijedna metafora, nijedan simbol, nijedna suluda komparacija, još nije muškarcu darovala maternicu. Ta mogućnost, ta plemenitost, ta VELIČINA, bez simbola, bez metafore, ostala je, i ostaće, nadam se dovijeka, dio žene. Nadalje, primijetno je da se Safer često voli služiti inverzijom riječi u svojim stihovima. No, opet u poletu svoga pjevanja, Safer počesto rečenicu inverzijama dovede do besmisla. Za primjer, uzmimo stih iz četvrte pjesme, četvrtoga dijela zbirke, gdje se Prijestolonasljednikovićka pita: „Znači li to: / nije princ silovatelj?“ Ako usmjerimo pažnju na drugi stih, priznaćemo čak ni intonativno oda ovakve konstrukcije nije lahko napraviti pitanje. Pokušajte. A sad isprobajte: „Znači li to: / princ nije silovatelj?“ (ital. aut.). Inverzija, igranje sa riječima dio je čari ove zbirke, stoga Safera ne treba grditi, već samo upozoriti.

Na kraju, vjerujem da, ukoliko se ne ponese previše u revoltu u kojem se nalazi, Safer može povesti novi tok poezije. One neočekivane. Lišene svih šablona, prepuštene jedino razumu.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s