Koračanje kroz sjećanje…

Znam, možda je kasno, ali ja nisam novinar. Ne pratim i ne pišem o aktuelnostima, i sve što me dotiče dugo nosim u sebi. Sedmog jula sam obećao da ću zapisati putopis o Maršu mira na koji sam sutradan zakoračio. Već sutradan, negdje oko podne shvatio sam da mi neće biti baš lahko proći taj put, kamoli još o njemu nešto pisati. Ne zato što nisam naučio dugo hodati, patiti se po suncu i žegi, niti zato što ću hodati sa još hiljadama ljudi. Više zato što među hiljadama tih ljudi, ima stotinjak koji koračaju u svoje sjećanje. Ja sam bio jedan od tih stotinjak. Svaki mi je korak bio težak hiljadu pitanja. Borio sam se sa toplinom, umorom i suzama. A možda mi baš treba malo jače od mjesec da se presaberem. Ali obećao sam… nekome svome, da nikad ništa u vezi sa Srebrenicom neću ostaviti nezapisano… nije važno… moram…

Imam namjeru da zapis rasteretim od tuge. Ne uzmite mi za zlo ako u tome ne uspijem.

Marš mira je protestno pješačenje koje se održava od 2004 godine u znak sjećanja na žrtve srebreničkog genocida i solidarisanja sa preživjelima. Simbolika Marša je u činjenici da je većina žrtava, muškaraca ubijenih u Julu 1995 godine, upravo pokušavala ovim putem da prebjegne na slobodnu teritoriju. (Ako ti je kojim slučajem, čitaoče, prosinula misao „zašto nisu ostali, bio je organizovan prijevoz do linije razgraničenja“, ja sam živi svjedok koliko se poštovalo to obećanje – ispred mene su mi oca odveli.) Vrlo malo ih je uspjelo da se probije kroz srpsko, doslovce, čišćenje. Dodano tom masovnom ubijanju muškaraca u zbjegu, organizovanost ubijanja dokazuje i odvođenje muškaraca – očeva koji nisu hteli napustiti svoju maloljetnu djecu, dječaka – tinejdžera, staraca koji nisu bili u snazi za pješačenje – iz privremenog pribježišta – kampa holandskog bataljona UN-a u fabrikama u Potočarima, na ulazu u Srebrenicu – na klanice od kojih je najgrozomornija ona u selu Kravice gdje su ljude dovodili u jednu halu nadomak ceste i ubijali ih, između ostalog i bombama. Više argumentiranih činjenica o srebreničkom genocidu možete saznati na projektu „Mapiranje genocida“ na ovom linku:

http://www.srebrenica-mappinggenocide.com/bh-m/

Onima koji su pokušali spas tražiti pješice, tada, jula 1995 godine, cilj je bio slobodna tuzlanska teritorija, gdje je linija razgraničenja bilo selo Nezuk, u opštini Sapna, kod Kalesije. Protestno pješačenje „Marš mira“ ide u obrnutom pravcu, od sela Nezuk preko Baljkovice, Crnog Vrha (prevoj), Snagova, Liplja, Jošanice, Ràvní, Redžića, Glodi, Udrč planine, Cerske, Mravinjaca, Konjević polja, Burnica, Ravnog Buljima, Budaka do Potočara, kako bi se Marš ugradio kao dio cjelokupnog srebreničkog memorijala. Trasa je duga 110 km. Isprva se protestni pohod nazivao „Marš mira – trasom smrti do slobode“, no od proteklih nekoliko godina protest se naziva samo „Marš mira“ zato što to ima plemenitiju poruku.

A ja…

U neko kasno proljeće 1992 godine moja porodica, tada protjerana iz Zvornika u Konjević Polje (selo 20ak km udaljeno od Zvornika; tada su nam već počeli otkidati dio po dio porodice – dajdža Fikret je na početku rata ubijen u Zvorniku) sa ostalim izbjeglicama koje su se u Konjević polju tada zadesile, pokušali smo sličnim putem, nešto kraćim, prebjeći prema Tuzli. Razlika između tog mog puta 1992 godine je samo posljednja trasa koja ide od Konjević polja ka Potočarima. Tada nismo uspjeli. Nadomak Nezuka, u selu Baljkovica, kada je samo trebalo preći posljednji kilometar, sačekani smo u srpskoj zasjedi. Sjećam se da smo se dan prije, u sumrak, zaustavili nadomak te Baljkovice da bismo u svjetlosti novog dana prevalili i tu posljednju etapu. I sjećam se da su se moji u nekakvoj panici pokušavali premještati s mjesta na mjesto u tom gustom šipražju, došaptavajući se kako smo nabasali među ljudske leševe. Naknadnim razaznavanjem, i upoznavanjem sa svim tim putem, pretpostavljam da smo se zadesili bliže prevoju Crnu Vrh, a poslije ću reći i o njemu dvije tri. Ne sjećam se da sam ijednog vojnika zapazio među nama te ’92, ali se sjećam da smo preko ceste na Crnom Vrhu uspjeli preći uz „tekbiranje“. (Tekbiranje je gromoglasno izvikivanje riječi „Allah (Bog) je najveći!“). Kada smo se vratili u Konjević Polje, stariji su prebirali svoje informacije i doživljaje o svemu, pa sam saznao da je manja grupa ljudi, iz kuća u kojima se zadesilo, sa sobom nosila oružja, ali to nije bilo dovoljno. Sjećam se da je neko od starijih rekao kako nas je na Baljkovici čekao „iza svakog drveta po jedan naoružan četnik“. A na Baljkovici ima dosta drveća.

Sudbina mi je pisala drugačije.

Ovaj posljednji dio trase „Marša mira“, od Konjević polja do Potočara, ipak sam morao prevaliti u drugom vremenu. Bilo je to u januaru 1993 godine. Dobro se sjećam, zato što sam tada, dok sam pješačio, upoređivao, da sam bio svojim roditeljima možda do kukova, i da je meni snijeg bio do vrata. Tada se nismo zaustavljali čak ni vode da se napijemo, pili smo je u hodu, topeći snijeg. Ja sam nosio neke platnene, poderane, zelene gojzerice, dva sloja neke debele pamučne odjeće. Sjećam se da sam sam sebi bio smiješan u Potočarima, zato što sam, kada smo stigli, nekad u noći, u zaleđenoj odjeći hodao kao robot. I sjećam se da su me sljedećih nekoliko dana nosali, jer ja svojim nogama nisam mogao hodati.

Eto, to je moj marš!

Zbog toga je meni „Marš mira“ više od protesta. Više od pukog marširanja, pješačenja. Ja svakim „Maršem“ ponovo koračam kroz svoje sjećanje. A moje sjećanje me boli. Zato ni ne mogu baš tako lahko pisati. Opet sve to moram proživjeti. I, evo, haman mi treba mjesec da se oporavim. Ali, moram…

Energija, elan, nagon, razlog za učestvovanje u „Maršu mira“ kod svakog je različit. Ja lično tu dodam i inat, kad treba. Ne volim baš često se tako inatiti. Nema to fajde. I ovaj put, 2011, trebalo mi je nešto više. Pošto se u Potočarima trebao pokopati i moj Mladi Dajdža Senaid, posljednji od četvorice mojih dajidža, (jednog smo pokopali 2009 – dajdžu Fikreta u Memićima kao žrtvu iz 1992-e, još dvojicu 2010 – Husu i Šefika, kao žrtve srebreničkog genocida), mislio sam da ću biti potrebniji uz majku, dajnicu, kod kuće. A onda sam čuo svoju rodicu Samru, djevojčurak od 15 godina, koja svojeg oca Samira nije zapamtila, ali mu pamti džennazu iz Potočara, kako na jednom sijelu kaže: „Ja idem, pa taman kad bih išla sama! Razlozi zbog kojih trebam ići su stoput veći od onih zbog kojih ne bi trebala ići!“. Gledao sam ju, i divio se. Njenog su babu u julu oteli iz njenog i života njene porodice; ona se rodila u septembru. Pamti svog babu po slikama, i pričama, a jedino što joj je od babe bilo najbliže bio je tabut, kada smo ga kopali u Potočarima 2005. I gledao sam joj u oči, i vidio želju nepomućenu zlobom, politikom, frustracijama, da se i tako približi svome ocu. Još je dodala, kada smo joj objašnjavali šta sve treba pripremiti za puta: „Sjetite se da su oni ’95 išli i bosi, i gladni, i pod granatama. Ništa mi neće faliti!“ Zbog toga sam i ja progutao klupko u grlu, i pristao da ponovo sve to proživim. Prestao sam stvarati izgovore i pribježišta.

Naše, Samrino i moje pripremanje za putovanje je počelo već oko četvrtog jula. Na našu sreću, naišli smo na obavijest da jedno udruženje građana u Vogošći organizuje prijevoz do Nezuka. Najveća briga nam je bila upravo kako doći do Nezuka? Uplatismo članarinu jednom vogošćanskom planinarskom društvu – PD „Planinar“, te tako osmog ujutro imadosmo autobuse za prijevoz, i vozila za prijevoz naših ruksaka i šatora.

Zaboravih reći… ovo je bilo moje drugo učestvovanje u ovom „Maršu“. Prvi put sam putovao 2006 godine. O tome nisam tada ništa zapisao… Sad ni ne vrijedi išta pisati… No, iskustvo tog putovanja mi je dalo određenu spremnost, u smislu šta sve uz sebe treba imati za ovaj put. Tako smo mi u našim rusacima obezbijedili najprije vreće za spavanje, dosta odjeće za presvlaku, mali paketić lijekova… Naši vogošćanski organizatori su nas dodatno savjetovali da nosim dva ruksaka – jedan u kojem će biti veći naših stvari i koji će od punkta do punkta prevoziti naši logističari, i jedan, manji koji ćemo nositi uza se, za vodu, užinu, kamere i sl. Dogovor sa našim planinarskim društvom je bio da se sa mjesta okupljanja u Vogošći na put za Nezuk krene u pet sati ujutro, osmog jula. Samra i ja smo došli oko četiri sata na dogovoreno mjesto, promuhabetili dvije-tri sa rajom koja je već tu bila, te dočekali i Samrinu prijateljicu Samiru Avdić, (kojoj je ovo bio nastavak njene „tradicije“, jer je ona već „iskusni“ učesnik „Marša“), i njenog amidžu Sariju. Tako smo oformili i našu malu grupicu najbližih saputnika. Po dogovoru, svi učesnici „Marša“ koji su polazili iz Vogošće došli su na mjesto okupljanja, gdje smo u kombije za logistiku stavili kabaste ruksake, te zauzeli mjesta u autobusima. U autobusima su nam prijatelji iz planinarskog društva podijelil i po jednu majicu za raspoznavanje. Dobili smo i generalne upute za ponašanje, dogovorili se o sastajanjima na punktovima, te u pet sati krenuli za Nezuk.

Put do Nezuka je trajao nekih 3 sata; imali smo malu pazu u Kladnju, a sljedeće duže zadržavanje bilo je samo u Sapni, zbog gužve. Samo selo Nezuk nalazi se na povisokom brdu iznad Sapne, i penjući se k selu stiče se jako živežan utisak vožnje u Space Shuttle-u. Nikad nisam volio taj osjećaj. Već negdje pri vrhu je autobus stao, te smo mi izašli da do samog mjesta starta prepješačimo. Kada sam izlazio, postalo mi je jasno koliko je ljudi bilo samo u našim autobusima. Zamislite dva velika autobusa za duge linije, sa svim popunjenim sjedećim mjestima, i sa popunjenim stajaćim alejama. Organizatori „Marša“ su svakako najavljivali rekordan broj učesnika i to se dalo vrlo jasno potvrditi. Kako smo tad krenuli uzbrdo, u brzini smo se dogovorili, više mimikom, i telepatijom, da se trudimo da budemo jedni uz druge – amidža Sarija, Samra, Samira i ja. Već u selu smo između sebe podijelili akreditacije koje je organizator obezbijedio i dostavio učesnicima, još malim sitnim mislima sebi smo potvrđivali svoju nakanu, te smo krenuli. Ostaće mi nejasno zašto smo morali na početku „mašiti“ selo Nezuk za još nekih tristotinjak metara uzbrdice, da bismo se, pošto smo preuzeli akreditacije, ponovo nizbrdo vratili u selo i „faktički“ započeli marš. No, nejse…

Dok smo prolazili kroz selo primijetio sam narod, domaćine tog sela, kako su svi, kućile izišli na avlije da bodre učesnike. Od svukuda se moglo čuti: „Haj’te đeco, sretno vam bilo i hajirli…. eee, moja rano, ja koji je svijet…. da vas Allah sve nagradi…. vidi šta je sve đece i cura, neka mašallah… da je bogdo Allah dao da nikad nije bilo ovog povoda…“. Jah, da je bogdo. Kroz selo su se, što s džamije, što iz avlija čule ilahije i učenje Kur’ana… Za sretan put.

Kad sam u jednom momentu već potonuo u prizivanje svojih sjećanja, svijesti me dozvaše iznenadna fotografisanja, usput. Kad je neko od tih koji su me fotografisali, ispotiha rekao „ima ih garant još, čim je kod ovog ovaj broj“, okrenuo sam svoju akreditaciju i pročitao svoj „broj učesnika“. Ja sam bio šesthiljadačetiristotinedevedesedeveti. Brojem 6499-ti.

Marš iz sela Nazuk započeo je silaskom niz strmi put koji vodi u potok, u dnu Nezuka. Mi smo krenuli oko devet sati ujutro. Prašina koja se podizala sa makadama govorila je da je sunce tu već danima peklo, i da nema nagovještaja da će se skoro to promijeniti. Svi smo nekako, potkradom, pristajali na žegu; rađe nego marširati po pljusku, jer su učesnici znali iz prethodnih iskustava, da je teže hodati kroz glib, a još više doći u mokre kampove.

Ubrzo, brže nego što sam očekivao dokazalo se da svako ima različitu namjeru dolaska i učešća na „Maršu“; kroz kotlinu se glasno prolomilo „Tekbir! Allahu Ekber!!! (Poviči! Allah je Najveći!)“, a meni odjedanput vid zamagli slika strčavanja niz „V“ prevoj na Crnom vrhu, i babo i majka kako me kao napunjen ceker prenose između sebe u rukama, u strahu, u panici. I svaki put tako, na tekbir. Sebi u njedra izgovorih „Bog je, zaista, najveći, i da je svima na pomoći“.

Ušutio sam se, trudio se ostati sabran, ustrajan. Pješačili smo, svako sa svojim mislima, a ispod nas i oko nas su se smjenjivali čas potok, čas livada, asfalt, šuma, kamenjar, šuma, šuma… pored puta sam odjednom pročitao „BALJKOVICA“. „Tu je dakle bila ta zasjeda?“ pomislio sam. Put koji presjeca livadu okruženu šumom na sve strane. Trudio sam se da ne vezem misli, i da ostanem pri jednoj – pješačiti! Sjetio sam se i svog profesora matematike sa fakulteta Mehmeda Cana (čitaj Džan), koji u svojoj sedamdeset i kusur godini ustrajava na svom prisustvovanju ovom maršu. Pomislio sam da li bih ga mogao sresti; njega i mog dobrog ahbaba Amira Omerovića. I baš kao da sam ih prizvao, kada smo na jednoj uzbrdici poslije Baljkovice nakratko u šumarku zastali da predahnemo, kada sam fotografisao Samru i Samiru, na fotografiji sam ugledao i njih dvojicu. Tako sam prvi dan nastavio sa njima, dok su amidža Sarija, i njih dvije nastavili bez mene.  Nekad oko jedanaest sati stigli smo i do mjesta prve pauze, na Crnom vrhu. Tu smo prošli i pored prve od mnogobrojnih grobnica na trasi marša. U njoj su našli mog dajdžu Fikreta. ICMP za ovu grobnicu kaže da je sadržavala posmrtne ostatke muškaraca ubijenih 1992 godine, te da je bila jedna od onih sa najviše pokopanih žrtava. Dodatno za ovu grobnicu je to da su kosti bile prekrivene tek neznatnim slojem zemlje. Sama grobnica je bila u nekakvom niskom rastinju daleko od ceste, okružena gustom šumom. Počela me je moriti misao: „je li ta grobnica ustvari bila mjesto kada smo onda bježali od ljudskih kostiju?“. Dr. Can se od nas ubrzo odvojio, pa smo ga sustigli tek nešto vremena poslije, kada smo ponovo u jednoj šumi inad Baljkovice, blizu Crnog vrha, zastali da pauziramo. Ta mi je šuma sablasno dozivala sjećanje kada su majke, one 1992-ge,  svoju djecu davile, da ne bi plakala, jer su svuda oko nas bili četnici. Tako sam strepio dok sam sjedio među tim drvećem. Od svakog drveta mi je dolazio plač djece. Pored svakog drveta sam sjedio ja – dječak, preplašen, nijem.

Pauza nije dugo trajala, već smo krenuli dalje. Poslije možda pola sata vremena došli smo i do magistrale Tuzla – Zvornik. Policija je zaustavila saobraćaj, i sa obje strane se mogla vidjeti poduža kolona vozila koja stoje. Prešli smo cestu daleko od mjesta gdje smo je mi prešli ’92. Pretpostavljam da su možda i devedesetpete muškarci prelazili barem bliže tom zašumljenom klancu. Na tom pravom mjestu danas stoji spomenik ubijenim srpskim žrtvama.

Put nas je dalje vodio selu Snagovo. Vreo asfalt nas je usporavao, imao sam osjećaj da pužem, a svaki korak sam osjećao na tjemenu, ne u nogama. Pored puta grobnice… jedna do druge. Dalje putem su stajala dva vojna kamiona sa kojih su dijelili vodu, sokove i hljeb. Bili su to volonteri iz Tuzle, koji su svoje ljeto provodili skupljajući donacije i priloge upravo za ovu hranu koju su dijelili nama učesnicima. Hrane mi  nije manjkalo, ali je vrelina cijedila svaku kap tečnosti iz mene. Izborio sam se za dvije flaše vode… Jednu sam iskapio odmah ispred kamiona. Pred Snagovom je jedan čovjek na put izveo vodu iz svoje kuće i ljudima punio flaše. Primijetio sam da nije govorio ništa, samo je imao zaleđen, otužan, saosjećajni ali zadovoljan osmijeh na licu. I opet špalir našeg naroda koji nas blagosilja i broji. U selu Snagovo, poslije džamije ispred svoje kuće je jedna porodica montirala sto i tendu i dijelila kafu. Amir i ja smo se pogledima sporazumjeli da bi nam trebala jedna kao okrjepa.

–          „Bujrun uzmite! Vruća je! Slatka je ovdje… a bez šećera je ova ‘vamo! A ima i šećera kocke!“ –  govorio je domaćin.

Iza njega je stajala ruševina kuće. A iza nje obnovljena džamija. Prije sam se znao pitati što džamija prije kućâ, ali mi je pogledavši prizor munare kroz krošnje ozelenjelih topola, a pred kućom napaćen, ali sretan svijet, sa pogledima punim nade, bilo jasno. Ja sam dobio svoj odgovor, i ostaće moj. Nedugo poslije u istom selu jedna nana je rekla nešto što mi je riješilo drugu nedoumicu: „zar mogu podnijeti da ovoliko dijele… ovaj narod koji jedva sastavlja kraj s krajem, zaboravljen od svih?“. Prolazili smo pored njene kuće, a ona je sa svojim, pretpostavljam ili kćerima ili snahama, iznijela kafu i malo soka da dijeli, i stalno govorila: „Haj’te bujrum kod mene! Haj’te đeco, dajte i meni malo sevapa!“ Sevap!!! Najjača valuta! Nije taj narod baš mario za troškove, bitna je bila zarada sevapa!

U Snagovu sam se prisjetio još jednog doživljaja. Taj doživljaj mi niko nije dopričao, jer ga se sjećam kao svog imena. Trebalo je iz doline ispeti se na brdo u Snagovu, a brdo kojim smo se trebali penjati bila je sama golet. Sa druge strane, gdje je bila šuma nalazila se srpska vojska. Grupa je odlučila da svi krenemo na prepad, odjednom, pa ko živ – živ. Sjećam se kako je neko rekao „pokret“, i u tom momentu ne mene otac zgrabio za odjeću iza vrata i povukao uz ono brdo. Vidio sam majku koja je ispod jednog drveta kruške stala sa skupljanjem krušaka tobolac od dimija i zagledala gdje smo mi. Kada su nam se pogledi sreli, po nama su osuli rafali. Otac me je oborio na zemlju, a padajući sam vidio majku kako joj ispadaju kruške i kako i ona pada na zemlju. Dok me je babo vukao po zemlji vidio sam kako oko mene nešto skakuće, kao skakavci, svaki put kad bi to, kao skočilo, prhnulo bi i malo prašine. Čuo sam pucnjeve, pa mi nje bilo logično da pada kiša. Pomislio sam, a možda sam čak i rekao to naglas u vazduh: „Hah, pa vidi, kaubojci se zakopali u zemlju pa pucaju iz zemlje…“ To što je skakutalo bili su meci, prokljuvio sam tek kada smo se vratili u Konjević Polje.

Poslije Snagova smo krenuli niz brdo. Cijeli put je u presijeku izgledao kao giganstski osciloskop. Taman se popneš na brdo, valja sići niz brdo, pa opet uzbrdo. Sunce je i dalje pržilo, ali, valjda Božija milost, bilo je vjetra, i dosta hladovine. Moj ahbab Amir je počeo posustajati. Ali smo, poslije brojnih pauza, stigli do dna klisure, u selo zvano Liplje. Tu nas je u avliju pozvao opet jedan domaćin, ponudio vrelu kafu i sok, a djed koji je tu sjedio sazivao je prijatelje da uz brdo Jošanice, koje nam je predstojalo pred nama, preveze starinje. I oni su iz svoje kuće izveli vodu do puta kuda se marširalo, pa smo e i Amir i ja tom vodom okrijepili, pa nastavili dalje. Pogledu mi nije mogla izmaći jedna nedorađena zgrada na kojoj je rukom, žutom bojom pisalo „Dom mladih Liplje“. Ako tim ljudima mnogo šta nedostaje u životu, duha im sigurno nije nedostajalo, borbe, ustrajnosti. Za nekoliko minuta smo se našli na mostu koji je prelazio preko Jošanice, i vodio u selo Jošanica. Tek tada smo vidjeli da brdo koje se vidjelo iz Liplja nije bilo baš tako jednostavno. Zaustavljali smo se nekoliko puta. Napokon, poslije mukotrpnog hodanja, i dosta razočaravajućih okuka, stigosmo i pred džamiju u Jošanici, koja se nalazi na samom vrhu brda, na početku sela. Ispod džamije je ležala njena stara, srušena munara, ali nekako nije odudarala ili kvarila prizor džamije. Naprotiv, kao da je takva, ustvari nečemu prkosila. Ljudi su pored puta, zaštićeni od sunčeve topline razastrtim čaršafima, opet dijelili vodu i okrjepu. Na prvom maršu na kojem sam učestvovao mjesto kampa, dakle završetka prvog dana pješačenja bilo je u ovom selu. Međutim, od prije nekoliko godina prvo odmorište je u drugom selu, dalje od Jošanice. Još možda dodatnih tri sata hoda. Od ljudi koji su više učestvovali u maršu saznajem da je razlog tomu što organizator hoće da učesnici posljednji dan dođu u Potočare, pa tamo prenoće do džennaze, umjesto što su do nedavno posljednji dan dolazili u selo nadomak Potočara – Šušnjare, tu noćevali, pa na dan džennaze završavali marš. Nije mi nešto posebno to teško padalo. Trebalo je još samo dva-tri sata hodati uzbrdo – nizbrdo. Prolazili smo kroz selo Redžiće te preko još jednog strmog uspona u selu Ravne, na planini Velja Glava. Poslije tog velikog uspona slijedio je vratolomni silazak u Gornju Kamenicu. Taj silazak je bio neuobičajen za Marš, no doznao sam da je, navodno otkrivena još jedna masovna grobnica na trasi marša, na kojoj se još uvijek radi. Inače, komisija za nestale osobe (ICMP) područje zvorničke Kamenice, Gornje i Donje, naziva „Dolinom grobnica“. Samo u selu Kamenica do danas je otkopano 13 grobnica. Mjesec pred polazak na marš javljeno nam je, majci i meni, da su i babino tijelo identifikovali u sekundarnoj grobnici otvorenoj baš u Kamenici. „Nedostaju stopala… Njegova grobnica se još uvijek obrađuje.“ – rekli su. Zbog toga me je nekako bilo strah moje reakcije, ukoliko budemo prolazili pored tih grobnica. No prolazili nismo, već smo odmah sa Velje Glave i Ravni sišli u Gornju Kamenicu do kampa. Putem sam primijetio putokaze ka grobnicama po Kamenici. Otići i obilaziti ih… Pogotovo sa mišlju da sam prošli „Marš“ tuda prolazili, kada još ni sve grobnice nisu bile otvorene i pronađene, i sam groznim osjećajem da sam možda tada pravio pauzu baš na očevim mi kostima. Ah, ne marite za mene i moje tovare!

Kada sam bio na Ravnama, i kada sam primijetio da podosta kasnimo za ostalom kolonom, pozvao sam Samru i dogovorio da zauzme mjesto, ako je stigla do šatora. Rekla je da će to „srediti“, pa sam kada sam došao do kampa bio siguran da su mi stvari na mjestu, i da znam gdje ću doći. Najprije nisam mogao pronaći šator, u moru šatora koji u bili razapeti po jednom proplanku; nalazio sam i Amirovo i Mehmedovo društvo, ali svoje nisam mogao naći. Tek naposlijetku uspijevši dozvati Samru saznajem da smo mi smješteni u vojne šatore. Kada sam do njih došao vidio sam da na jednom šatoru piše „Vogošća“, te sam mu prišao, vidio Samru, Samiru i amidžu Sariju, i odahnuo! Samru sam upitao kako to da imamo mi ovaj cijeli šator, a ona mi ispriča kako ljudi iz naše logistike, oni koji su nam vozili stvari, dođu do kampa, vojsci pomognu razapeti šatore, i onda zauzmu jedan našim stvarima. „Lukavo, organizovano…“ pomislio sam, a ustvari iskreno želeći samo da se smirim na jednom mjestu i presaberem.

Slojevita pamučna odjeća koju sam nosio pokazala se praktičnom, a i goroteks čizme kupljene na buvljoj pijaci očuvale su mi noge, tako da nisam imao većih problema oko žuljeva i ojeda, na što su se mnogi žalili. Presvukao sam se, snalažljivo – stojeći u vreći za spavanje, i legao da presaberem misli. Bilo je oko osam sati, a dan još nije jenjavao. Zurio sam u vrh šatora. Samra je zaspala, Samira otišla hodati po kampu. Negdje oko 11 sati vratila se i Samira… Proučio sam dvije tri ilahije za vedar duh, i prisilio se da zaspim. Sutradan je valjalo preći preko najveće planine u donjem i srednjem Podrinju, s ove strane Drine – Udrč.

Sljedećeg sam se dana prenuo rano prvim dahom zore. Na žalost, već sam bio zakasnio na jutarnju molitvu koja je organizovana svaki dan sa vojnim imamom. Nekad oko pola šest sam već ustao, i spremio se za drugu etapu. Veliki ruksak sam spakovao, odnio do logistike, sastavio se sa Samrom i ostalima i krenuli smo dalje. Već je bilo za pretpostaviti da će se ići uz brdo, no, već na izlazu iz kampa dao se nagovještaj šta nas čeka, jer smo se penjali u gustu šumu, uz strminu, podupirući se i povlačeći za granje. Za nekih sat – sat i po, možda i dva, nisam siguran, uspeli smo se preko Glođanskog brda do sela Glodi. Ispod sela, između Glođanskog brda i Udrča, se razlivala Drinjača, moja rijeka. S brda sam posmatrao Udrč, sav zelen, sa ujednačenom šumom, obao, osamljen; izgledao je kao nečiji trbuh obučen u debeli, zeleni džemper. Na putu nam je prišao neki dječak, i rekao: „Mogu li ja sa vama?“ upitavši Samru i Samiru. Amidža i ja smo se zgledali i nasmijali, a Samra i Samira u glas mu odobriše: „Ma hajde!“ Trebala mi je ta dječija neposrednost i pozitivnost za početak tog dana. Ubrzo nam je rekao da se zove Mustafa, da dolazi iz Fojnice, da ima neko društvo, ali on tako hoda sam pa kome se pridruži. Sišli smo naposlijetku i do rijeke, gdje vođe puta nisu dale da se samovoljno nastavi dalje. Trebalo je, navodno okupiti grupu, i za, nevjerovatnih dva sata tek krenuti uz planinu. Ne imavši baš previše izbora, našli smo si hladovinu, pored rijeke. Uzeli smo malo od svoje hrane, doručkovali. Poslije sam pokrenuo igru „Zamišljanja i pogađanja“… Zamislim predmet, oni pogađaju pitajući me pitanja na koja mogu dobiti odgovor sa „Da“ ili „Ne“. Mustafa se pridružio; pridružilo se još druge raje. U jednom momentu smo samoinicijativno krenuli dalje, ali smo se morali vratiti. Za koliko vremena smo zaista krenuli, ne znam, jer sam drijemao, i izgubio pojam o vremenu, uljuljkan u šumu vode. „Ako se prepustim da me nosi, donijeće me do Konjević Polja, gdje ću sresti Jadar, pa onda do Kušlata, gdje smo se kupali, pa onda do kuće mog Matorog Dajdže, pa Mladog Dajdže, pa tetke, pa do moje kuće u Drinjači, a onda bih se na kraju ulio u Zvorničko jezero.“

Kad smo došli preko neke velike livade do pod Udrč, tek onda sam primijetio njegovu veličinu. U momentu mi je sinulo sjećanje na rahmetli nanu, kada je ’92-ge, isto pred Udrčem, gledavši uz nj rekla: „Djeco, ostavite vi mene ovdje, ja dalje ne mogu!“ Tad su je dajdže uzeli na se i uznosili uz planinu.

Uz svu hladovinu i gustu šumu Udrč na kraju i nije izgledao tako loše. Jest put bio uzak, samo da dvoje u paru mogu hodati, jest bilo strmo, ali je mirisalo na svježinu, pirkao je neki hladan vjetrić, uopšte bilo je prijatno. U jednom je momentu postalo monotono gledati u stopala onima ispred, ali barem i tako, hvatao se ritam, i koraci su se brojali. U jednom smo momentu primijetili da smo blizu čela kolone, jer su barjaci bili učestali. I ne znam zašto, ali zamislio sam se da ja nosim veliki bajrak. Onaj nakićeni, sa dugim drvenim kopljem i lijepo ukrašenom krunom. Poslije sam se predomislio, ne bih ja baš mogao nositi toliko veliki barjak, ali mogao bi Dido, drug iz teretane. Iza njega bismo sa malo manjim barjacima bili Keno trener, Keno rođo i ja… Ne pitajte me što… Ne znam. Znaju oni.

Monotoniju su mi na momenat razbile dvije spoznaje: jedna o neznanom mezaru koji je bio tu, tik uz put; i druga, dijete od nekih možda devet-deset godina koje je zajedno sa nama marširalo.

Ne osjetivši previše, a i trudili smo se da ne zastajkujemo mnogo, od zastajkivanja se putovanje oduži, došli smo i do platoa na vrhu Udrča. Tu nas je čekala jedna cisterna sa vodom. Prosto je bilo nemoguće nasuti vode na toj cisterni. Malo smo u hladovini zasjeli da odmorimo, a Samra je u međuvremenu uspjela da naspe svoju čuturu vodom. Sposobna, nema šta! Amidža je otišao malo prije nas, jer je htio stići na podne namaz u džamiju u Rovašima. Nedugo poslije i mi smo krenuli. Isprva je nizbrdica obećavala. Otprilike je sljedećih sat vremena – do Rovaša, i bila nizbrdica, no očigledno baš je cijeli dan trebalo provesti savladavajući planinu Udrč, jer ponovno put počeo oscilirati, uz brdo niz brdo.

Možda poslije nekih dva sata, ili oko tri poslije podne, sišli smo u Cersku. Cerska mi je draga iz nekog neshvatljivog razloga. Ne sjećam se noći kada smo u povratku sa Baljkovice tu predahnuli prije nego što ćemo sići u Konjević Polje. Znam samo da mi je nana rahmetli otamo. I zato mi je draga. Prolazeći kroz Cersku vidjeli smo tek nekoliko obnovljenih kuća, i obnovljenu zgradu škole, koja je zjapila. Kako je žalosno vidjeti školu, sa tek po nekom stolicom, a dječiju graju u njoj samo zamišljati. Sama zgrada škole, očevidno, nije doziđivana, već je prijeratna zgrada samo obnovljena. Čovjek treba malo zastati, i zamisliti se nad tom trospratnom zgradom: koliko li je duše uzeto odavdje, kad ona ovako sada stoji prazna?

Iz Cerske je valjalo ponovo pješačiti asfaltom. Najduža dionica koja se u toku marša pređe asfaltom je upravo ta, od Cerske do Mravinjaca – drugog konačišta. Ne bih se znao izraziti u kilometrima, ali recimo da za nju treba dobrih tri sata hodanja. Mi smo pribjegavali kraju i hodali po nasipu pored ceste, jer je, za divno čudo, bilo lakše tuda hodati. Dugo smo hodali tako između asfalta, šume i neba. Naposlijetku smo došli do sela Kaldrmice, nadomak magistrali Zvornik – Sarajevo. Ponovo je narod izišao u susret, da poselami. Odatle sam mogao vidjeti već tamo, nekih dvijestotinjak metara, zaustavljen je saobraćaj na magistrali, i učesnici Marša prelaze preko magistrale. Išli smo i nekih petstotinjak metara magistralom, kroz Konjević Polje, pa nas je putokaz, a i graja na raskrsnici oko putokaza za masovne grobnice u Kaldrmici i Novoj Kasabi, uputila uz brdo, ka Mravinjcima. Tu na cesti ponovo su ljudi dijelili kafe i sokove. Nekako su uspijevali da za svakog stigne te kafe i sokova. Berićet, kažu. Ustrajnošću „ja to mogu… još malo…“ stigosmo i do Mravinjaca. Na proplanku ponovno razapeti šatori; naš šator spreman. Stigli smo dosta rano, budući da smo bili pri čelu kolone, a ja sam uspio malo presabrati misli i zapisati dvije-tri, da bih mogao s nekim poslije podijeliti. Ostatak popodneva sam ležao. Zaspati nisam mogao, što od misli, što od premora. Posmatrao sam ljude. Bio sam saputnik sa različitim ljudima, omladinom, starcima, djecom, profesorima, zanatlijama, vojnicima. Odlučio sam malo prohodati kroz kamp, vidjeti odakle je sve ljudi došlo. Butum Bosna i Hercegovina, od Bihaća do Janje, od Brčkog do Mostara, Zenice, Bugojna… Bilo je i naše dijaspore iz Švedske, Danske. Bilo je Talijana, Švicaraca, Francuza, Turaka, Libanaca, Palestinaca, Arapa, Malezijaca… I prosto nisam vjerovao kako ona livada može da izdrži onoliko naroda. Navečer, u okviru historijskog časa, projektovali su film „Daleko je Tuzla“, koji govori o proboju muškaraca tog jula 1995 godine, a i uopšte o stradanju srednjeg Podrinja. Bio sam blizu pa sam mogao jasno čuti projekciju, a nisam imao snage gledati sve te slike nanovo… Mislio sam… a bilo je gore slušati, pa zamišljati… Govorili su o organizovanom napadu srpske vojske na rejon Srebrenice, a često su tok priče presijecali prikazima osvjedočenih bolnih stradanja pojedinaca. Tako su ispričali i stradanje jedne mlade majke u selu iznad Srebrenice (možda Skelani, nisam siguran, zato ću izostaviti naziv sela) kojoj su u kuću naišli četnici, izjutra i nju ustrijelili metkom u čelo za sofrom. Poslije, kada su branioci naišli kroz to selo, naišli su na tragičan prizor: jednogodišnje dijete, beba, dojilo je svoju mrtvu majku. Slično tome, kada se u zbjegu pred srpskim progonom narod počeo okretati Srebrenici, jednoj je majci ubijeno dijete granatom koja je bačena pred kolonu kojom su pješačili. Ona to nije mogla prihvatiti, pa je u Srebrenicu unijela dijete bez glave, misleći da je i dalje živo.

Nemojte nikada slušati dokumentarce o tragediji. Bolje je da, ipak, gledate… „Kako, Bože, večeras zaspati?“ pomislio sam. I nisam zadugo, do pred zoru, kad sam u svijetu između sna i jave ugrabio malo odmora. Do tada sam se pokušavao tješiti razmišljanjima o mnoštvu hajr-česmi na koje sam u blizini sela nailazio. I kroz te hajr česme ljudi su od prolaznika tražili sevapa. „Ako hoćeš da napraviš trajno dobro, napravi neki hajrat od kojeg će ljudi imati koristi.“

Sutradan nismo htjeli mnogo raniti, jer smo od organizatora doznali da ćemo treći dan uglavnom prolaziti kroz srpska sela, i da bismo trebali što više kolonu držati zbijenijom. Polazak je dogovoren za osam sati ujutro. To jutro smo se našli baš na samom čelu kolone, na momente smo dolazili i do bajraktara. U mislima mi je, za čudo, kolala samo tišina, i snijeg!!! Da, sjećanje na januar ’93. kada smo bježali iz Konjević Polja ka Srebrenici. Bila je noć, i jedino čega se sjećam bio je snijeg, i mokra smrznuta odjeća.

Malo, sasvim malo nas je pratio hlad šume. A padine i usponi su bili učestaliji. Od prošlog sam se puta sjećao da je najteže uspeti se na Ravni Buljim. No do tog je uspona valjalo doći. Hodali smo dosta dugo. Pored puta nije bilo ni jedne česme, niti izvora. Amidža nam je rekao da bismo trebali pauzirati u jednom muslimanskom selu pod Buljimom, srebreničkoj Jošanici, i da bi tu trebalo biti vode. Kada smo došli u Jošanicu, amidža nas je odveo u avliju nekog svog dalekog rođaka. Bez riječi su nam nasuli vode, tražili da uđemo jesti sa njima, pitali je li šta fali. A mene je skolila jedna zlokobna misao: „Većina ih ovdje ima kome svratiti! Meni je ovo sve toliko moga oduzelo, a ja… kao da ne pripadam tu… Zvorničanin, stranac… Sva ta sela… svuda nogom kročio, svugdje nekog svog izgubio, a ipak nije moje, nit’ se tu kome mogu vratiti.“ Pokušao sam da tamo, u takve misli ne potonem, jer valja još do Potočara cijeli dan pješačiti. A odatle, baš od te kuće gdje smo dobili vodu, put je nastavljao uz brdo, kao uz nos. Dugo smo hodali, uz strm put, kojemu kao da nikad nije bilo kraja. Pa čak ni kada smo nakon sahat ili jače, stigli do Burnica, pa stali na malo asfalta, nismo se dugo radovali, jer se od Burnica i obližnjeg Novog Sela, još valjalo penjati do Ravnog Buljima. Pogonska snaga mi je bilo prisjećanje na priču moga rođaka Ševke, koji je 1995 uspio da preživi taj put, nažalost rastavivši se od oca, i koji je pričao kako su se od Ravnog Buljima, tamošnji seljani miješali među muškarce za koje su znali da nisu iz tih područja i navodili ih na minska polja, ili u zasjede. Najtragičniju zasjedu Srbi u napravili upravo na Ravnom Buljimu, sakupivši dosta muškaraca pod jednu staru veliku bukvu koju su minirali, a potom, dok su muškarci pod njom sjedili, detonirali. Ta zasjeda je odnijela najveći broj žrtava u toku proboja, u jednom mahu. A da ulazimo u srpka sela, znali smo po džanarikama. Drvoredi i drvoredi tog voća iz roda šljive. Među mojima se govori kako su srpska sela po tome prepoznatljiva jer oni od njih prave rakiju, i navodno, tove svinje. A pust je bio i taj Buljim. Nigdje živa roba, ni živinčeta, pa ni svinje. Samo odjednom dosta policajaca uz trasu, a najviše oko Buljimske crkve i jedne presahle spomen česme. Džanarike zarudjele, jestive. I bile su dobra okrjepa u nedostatku vode. Nisam puno pridavao pažnje tom putu. A i nije mi se dalo, nigdje nikakve hladovine, samo golet, pa ni vjetra da puhne… k’o prokleto… Dok sam se penjao i savladavao opšte trnjenje cijelog tijela, pokušavao sam se razvedriti mislima „Dok se ovdje izverem do ‘ravnog’, iz’buljim’ očima..“.

Sve što počne, tomu ima i kraj… Nekad oko dva sata smo prestali da se veremo, i put je blago krenuo nizbrdicom. Put je krivudao, ali ipak, išlo se nizbrdo. Lakše je bilo doći do daha, ali zamorno „kočiti“ nogama. Znao sam da nam je sljedeće odredište selo Šušnjari, nadomak Potočara. To me je tjeralo dalje, pa smo bez pauze za sat i po, dva dotle i stigli. Tu smo imali „čeku“. Pripremljena pozornica. Nastup ambasadora Moore-a i Bakira Izetbegovića. Ne znam ni šta su pričali. Znam da nam je Samra prije njih sa kamiona ugrabila flašu vode, i da smo si našli debele hladovine da predahnemo. Gledao sam u narod – ni oni nisu bendali mnogo šta ovi pričaju. Ostaće mi za svagda prizor dotične gospode, koja su, eto, došla da propagiraju učešće u „Maršu“, a na skretanju za Budak, opet kroz šumu, sjeli su u svoje lađe, još pride ne stideći se da ih neko vidi. „Pomislio sam, hajte vi niz među… dobili po zaslugama…“

Put prema zaseoku Budak, iznad Memorijala Potočari, a koji je ipak, još bio daleko, započeo je pješačenjem tek prokrčenim putem. Osušena zemlja se lijepila po svakoj pori, isparavanja iz trave uokolo podigla su temperaturu do nesnošljivosti. Putem smo vidjeli ljude kako primaju infuziju. Pred Budak smo pored kuća opet svjedočili ljudskom merhametu.

–          „Ima li nano vode?“ –

–          „Ima sine, hajde bujrum… Hajte snaho iznesite vode, sokova, šta bilo, daj sve…“ –

Dok sam to slušao, već u sljedećoj avliji vidio sam ženu kako iz kuće trči noseći u jednoj ruci bokalić, a u drugoj čašu pune vode. Samo da da, pa koliko bilo. Ispod njene kuće, jedan je u avliji dijelio hljeba. S gornje strane ceste su dobacivali sokove, a u pozadini je neko sjedio i plakao. I ja sam se sa svojim plačem tad počeo boriti. Bližilo se mezarje. Sad će, još malo. Čeka me tamo barem deset nišana, jedno prazno mjesto, i još dvije svježe rake. U kolopletu misli, i borbe da odagnam bol, sjećanje, tugu, nisam ni osjetio kako sam došao i na Budak. Primijetio sam to kada sam ugledao natpise za grobnice na Budaku, a ispod, u polju, nišane, posađene kao lale. Što smo bili bliži mezarju, to je tišina postajala teža. Kod samog mezarja – muk, i šum vjetra! Tu su moje kočnice otkazale. Na cesti su nas dočekale moja tetka, Samrina majka Fikreta, i Samrina tetka Fatima, obje u jecajima. Gledao sam ih kroz suze, i u sebi im govorio: „Opet njih nijednog nismo dočekali.“ I bez obzira koliko smo jedni od drugih tražili da ne plačemo, ništa nas više nije moglo uzdržati, do da pustimo da malo bujice otekne, da bude lakša. „Bože, kako bih samo volio da smo, kao što oni sada nas dočekaše, mi dočekali svoje… tad… sve po jednog… sve bih im oprostio… Ali nisu, čemeru, ni hrane okusili… hodali su i bosi, i gladni, i pod granatama, i opet im se nije dalo… Saberi se Jasko! I ti još trebaš sabur izgubiti!“

Bili smo na čelu kolone, i ušli među prvima, ali se odjednom oko nas stvorila nesnosna gužva, od novinara do svijeta koji nas je čekao. Samra je odjedanput između nas krenula ka ulazu u mezarje. Pratili smo je… Ušla je, a ja za trenutak stao… Tu, gdje sad ulazim na njihovo vječno konačište, tu sam posljednji put vidio svog oca, sa mojom crvenom jaknom pod miškom… Samra je žurila mezarjem, i naposlijetku sjela kod mezara svog babe. Svi smo šutili. Napajali se na tom tragu gajba, kad kći koja nije svog oca ni upoznala, dolazi svom ocu do mezara, pobijedivši sebe, svoju snagu, na kraju misije, da mu ispriča…

Trebalo je otići kući, da se uredimo za džennaze. Dok su se Fatima i ostali dogovarali kako ćemo se prevesti do Srebrenice, otišao sam do tabuta svoga Mladog Dajdže. Da ga vidim. 610-ti, od njih 613 koji su se trebali kopati. Drugi će reći da li sam plakao, jecao, ridao… Znam da me je sve boljelo… „Ideš kod braće, dajdža… Ima još babo… Ima još babo…“ Tad su došli i dajdžini sinovi, Edo (Edin) i Dado (Damir). „Tvoja je Mudrost, Bože, neizmjerna…“

Došli smo na kraju dana, pokupivši iz kampa sve naše stvari, i do Samrine kuće u gradu, u Srebrenici. Okrijepili se. Niko nas ništa nije pitao… Gledali smo se i bilo je dovoljno… Navečer smo se ponovo vratili u Potočare, da bi me doveli do rođaka Ede i Dade, s kojima ću ići u Tuzlu, majci.

Sutradan nas je čekala džennaza. Moja dajdžinica, Nica Sena, trebala je u mezar ispratiti oca i muža. „Bože, daj njoj snage!“ molio sam. Ujutro rano smo došli u kuću njene sestre Ajkune, gdje se iskupilo još dosta druge rodbine, i njena majka, nana Rasema. Šta radiš kad ispraćaš svekra i dvojicu braće, oca i muža, brata i dijete? Ništa… Šutiš… Jer ti ništa pod božijim nebom drugo nema smisla… Šutiš, ne bi li ih odnekud čuo, ne bi li odnekud doznao selam, i žuborljiv osmijeh. Šutiš i sjećaš se mirisa, frizure, navika… Šutiš i razmijenjuješ poglede. I šutiš…

Otišli smo i u mezarje, pred džennazu. Obišli tabute valovite kao morska opna, poredane u redove, prigljene jedan uz drugi, kao braća. Ceremonija je počela. Oni beznačajni ljudi su dobili malo svog vremena u toj golemoj tuzi, ispričali svoje i ugasili se… Nekoliko se minuta poslije kotlinom prolomilo trostruko „halalolsum!“, pa su tabuti krenuli ploviti po rukama do svojih mezarova. Naš dajdža je bio 610-ti, pa smo tako i mi ubrzo preuzeli tabut, jer su se tabuti pronosili sa tri mjesta, s početka, sa sredine, i s kraja… Kako smo se približili, majka, dajnica, tetka i ostale naše žene su se uklonile od mezara, po adetu i tabijatu, pustile da muškarci završe ukop. Postrance su nijemo posmatrale, grcajući, boreći se protiv jecaja koji su ih razdirali. „Lijeva preko tabuta, desna ispod tabuta… prvo noge pa glava… s riječima: U ime Allaha! Allah je najveći…“ Edi smo dodavali daske da ukoso poreda preko tabuta u mezar. I onda tajac… djelić sekunde vakumske tišine. Dok, kao sa dogovorom ne započe topot zemlje, bacane u mezar, preko dasaka. Topot od kojeg se tlo trese.

Pokrili smo mezar zemljom, proučili dove, i polahko krenuli dalje. Svojim putem. Još jedno proživljavanje smo preživjeli. Hvala Bogu… Sutra… Valja na posao. Rahmet vam duši, mili moji… molite Allaha, da nam svima da pameti, mira i još malo ljubavi.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s