Sarmice…

–          „Đe si, mati? Šta ima?“ – reče Mehmed ulazeći u stan kad se vratio iz škole.

–          „Alejkumuselam, sine! Kako je bilo u školi?“ – rekla je majka kloneći se da ju sin ne obori dok je ulazio kao vjetar kroz vrata. Majka je u svojim četrdesetim, onako stamena žena, ipak znala popustiti pred energijom svoga sina, živahnog osmaka.

–          „Đe je nana?“ – upitao je ponovo Mehmed.

–          „Tamo, u dnevnoj… Znaš nanu…“ – rekla je majka naviknuto.

Mehmed je znao svoju nanu, itekako. Ali se uvijek nadao da je barem jedan dan neće naći pred prozorom, u nekom stalnom iščekivanju i pogledanju. Ali, taj dan nije bio ni ovaj današnji. Nekada prije kada je primijetio da nana ima običaj tako stajati pred prozorom i posmatrati, upitao je svoju majku, pa mu je ona rekla da ne mari, jer se nana tako tješi, i nada se da možda njeni sinovi – dajdže neće možda od nekud bahnuti. Majka je već bila svjesna da su joj braća u vječnim konačištima. Majka je imala druge brige. Trebalo je živjeti za dan kada će braći pripremiti džennazu, pa im kosti koje su sada bogzna u kojim zvorničkim gudurama, s Allahovim imenom spustiti u mezar. Majka je znala, a nana je iščekivala. Nakon što je na brzinu rekao majci da nema ništa naročito novo u školi, i da nema puno zadaće, utrčao je u dnevni boravak. Iako je bio početak maja, začudo je bilo dosta vruće. Sunce je bilo naročito jarko. Svi prozori na dvije strane sobe bili su zagrnuti blagim paravanima, pa se u sobi osjećao spokoj. Samo je nana stajala na jednom prozoru koji je gledao na cestu i posmatrala. Primijetila je da je Mehmed ušao u sobi i da se vrti oko nje nešto je zapitkujući. Čula je da je Mehmed u školi zaradio taj dan tri petice, iz matematike, muzičkog i biologije. Dijelila je i njegovu radost što je na geografiji saznao da ima i manjih zemalja od Bosne; samo što ničim to nije pokazala. Smogla je samo da ga dočeka sa selamom, blago okrečući svoje staračko tijelo od prozora. I njena kćerka i Mehmed mogli su razaznati da ih nana primjećuje; samo što oni nisu mogli doprijeti do njenih misli: „Sve od ovog svijeta što mi je ostalo do su mi ovo dvoje čeljadi. Jedno žensko i samo, a jedno ludo i nejako. Odvedoše mi i od njih zeta moga. A tu su za me stalno. Ono malo što nas je još ostalo, oteo mi je svijet. Ko zna gdje su… da li će moj mali bego dorasti da me spusti u mezar? Ni smrti nema!!! Samo ovo čekanje i stijena na srcu. A možda su moja četiri sina sad samo zagubljena četiri grumena zemlje. Moje zemlje.“ Mehmed nije teško primao to njeno odsustvo, već je nekako znao da nana zna šta joj se priča, pa ju je i dalje obasipao svojom pričom:

–          „Jesi ti, nano, bila kad sa ovim tetama u parku ispod zgrade? Eno ih tri sjede i pitaju za tebe. Rekao sam da si u kući i da gledaš vijesti. One su nešto okretale na jednom buretu, a u njemu ima vatre. Kažu da je to što oni okreću šiš, i da one prže kahvu. Rekle su da te poselamim, i da ti poručim da i ti doneseš kahve da eglenišete. Šta znači eglenišete? Je li to da pričate? A kako je lijepa hladovina tamo u parku. Zamalo da zakasnim kući. Bili su i moji jarani, tražili da igramo lopte. Ja sam rekao da prvo moram uraditi zadaću i da ću izići nekad oko pet, kad zahladi. Prvo ćemo se igrati ćize-blize. Ako mi majka nije bacila sličice. Ne znam kako to ona meni brani, i što to ona ne voli? Svi dječaci se toga igraju. Vidio sam nove autobuse na stanici za grad. Sad su nekakvi dugački. Jah… koliko sam blentav, nešto mi se trčalo. Ožednio sam. Dobro bi mi godio onaj sok što ti kupiš. Onaj gusti od jagode. Je l’ ima? Nema veze ako nema…“ – drobio je Mehmed, a nana je najednom otišla do svog dijela sećije odmah ispod prozora i razmotala jednu keranu šamiju, te Mehmedu iz nje pokučila 10 maraka.

–          „Evo, Bego ova hiljadarka, pa nam otiđi kupi, i meni je nešto prahn’o taj đus.“ –

–          „Hoću hladan?“ –

–          „Beli da ćeš hladan, da se razgalimo.“ –

Ni časa časeći Mehmed je već bio na izlasku. U hodniku je opet sreo majku koja se vraćala iz sobe, nakon što je pospremila njegove stvari koje je ostavio na hodniku. Ništa joj nije bilo jasno.

–          „Đe ‘š to sad? Nisi se ni presvuk’o!“ –

–          „Hoćemo nana i ja pijemo soka! Sa’ ću ja! Presvući ću se… Eto me za sekundu.“ – proviknu se Mehmed koji je već bio na pola stepeništa. Majka je samo slegla ramenima, zatvorila vrata i produžila u ostavu.

Kad se Mehmed vratio, usput kupivši i banana koje mu nana nije tražila, zatekao je i majku i nanu u kuhinji. Majka je očigledno nečim uspjela nanu odvojiti od prozora.

–          „Dobro, šćeri, motaću ja sarmu! Jesi li dobro izdinstala fil? Nemoj puno riže, sarma je s mesom…“ –

–          „Znaš ti majko kako ja volim ove tvoje sarmice na zalogaj, a jesam mati, jesam, sve po tvom tabijatu spremila… eno sam ti na stolu ostavila glavice kupusa, pa ako ti nije zahmet, ti nam pripremi listove, do tad ću i fil uhasuliti“ –

U sljedećem trenutku zavlada tišina. Samo je iz daljine, od televizora dolazio glas voditelja vijesti. Ni majka, ni nana, a pogotovo Mehmed, nisu slušali vijesti. Televizor je radio samo da bi u kući nešto pričalo. Na početku sećije, na svom naviknutom mjestu pod prozorom, sjela je nana i polahko počela prebirati po glavicama kupusa. S druge strane, u niši je majka preturala po punom šporetu šerpi i stalno hodala tamo-amo od šporeta do frižidera. Mehmed je sjedio u sredini sećije, pio sok i jeo banane dok ga majka ne naruži da ne pokvari ručak. Posluša, skoči i reče da ide raditi zadaću. Ubrzo ga je nestalo iz dnevnog boravka. Zatvorivši vrata, za sobom je zatvorio tišinu, odsutnost i tugu, guste kao tijesto i teške kao kamen. U hodniku i sobi je bilo ugodno hladno. U toj je sobi nana spavala. Soba je uvijek bila besprijekorno porađena i mirisala na sapun. Na kraju kauča, ispod prozora, stajala je preslagana serdžada, a preko nje drveni tespih sa krupnim zrnima. Mehmedov sto je bio nasuprot tome, u dubokoj hladovini sobe. Nije ni osjetio koliko je proteklo dok je završio tri zadaće, rasporedio knjige za sutradan i opremu za tjelesni. Ubrzo je poravnio po podu i odlutao, ko zna gdje. Kada je u sobu ušla nana da ga pozove na ručak, tek je primijetio da se sunce naslonilo daleko za brdo.

–          „Bego, hajde, gotova sarma. Gdje si to odlut’o“ –

–          „Evo me, nano, kod kuće berem šljive. Valja bestilj praviti.“ –

–          „Uh, sine, pa da ti nije rano za branje?“ –

–          „Pa nije, nano… august je, uzrele su pravo, a i rodile da samo vidiš.“ –

–          „Znači biće bestilja..“ –

–          „Biće ako Bog da… Bio sam i kod tvoje kuće, i tvoje šljive pobr’o.“ –

–          „Je li, svega ti… A je li ti ko pomog’o?“ –

Mehmed je pogledao nanu u oči. Vidio je tugu, onu koju je oduvijek vidio. Rekao je:

–          „Jest’, nano, bile su dajdže… pomogli su mi oni…“ –

U naninim očima nijedan osjećaj nije se mogao naslutiti do kraja. Pomalo se radovala što ju je unuk razumio. Malo više tugovala što to nije java. Opet se tješila kako barem na taj način može u svoje oči ponovo vratiti likove svoje djece.

–          „Mora da ste gladni radili, kakvi ste tvrdoglavi svi… Jesu li bili gladni?“ –

–          „Ma jok, nano… rekoše mi da su jeli nake pite od kupusa što si pravila! Kako to: od kupusa? Zar se i od njega može pita napraviti?“ – trudio se Mehmed odvratiti nanine misli.

–          „Može, sine, jašta neg’ može! To je ona na brzinu, kad nemaš nikog poslati mesaru!“ – nasmiješila se slabašno nana svojoj doskočici.

Mehmed je već bio na nogama i krenuo prema vratima. Govorio je nani da ne voli hladnu sarmu, pa ju je požurivao. Već izlazeći, primijeti nanu kako odlazi prozoru, usput milujući Kur’an koji joj je stajao na polici povrh kauča. Nedugo zatim i nana je prišla sofri i svetroje su otpočeli sa ručkom, nakon kojeg je Mehmed otišao napolje da se igra, majka u kuhinju da pere suđe, a nana opet do prozora. Televizor je ostao „okrenut“ na vijestima koje niko nije slušao.

***

Nekoliko mjeseci poslije, nakon što su prošle najžešće zimske hladnoće, nana je umrla. Mehmed je to saznao ispred vrata stana, kada je, vraćajući se iz škole vidio mnoštvo različite obuće. Znao je Mehmed da nikad u kući nije bilo toliko gostiju, izuzev ako se neko nije vjenčao ili umro. U njihovom domu nije bilo nikog za vjenčanje. Već u hodniku ga pritisnu neuobičajena tišina. Ni televizor se iz daljine nije čuo. Mehmeda niko ne dočeka na vratima. Polahko se ušulja kroz hodnik, preko obuće, kao da ulazi u tuđe sobe, i dođe do vrata dnevne sobe. Plašljivo potežući šteku na vratima, uđe i prvo ugleda tetkino lice. Potrča joj plačući, skoči joj u krilo i poče jecati… dugo. Nakon što se prizvao, tetka mu umi lice, poljubi u vrele obraze i pridiže, opominjući ga da se poselami sa narodom. Mehmed bojažljivo svima reče selam, i poče tražiti majku, pogledom je moleći da ga odvede iz one gužve. Majka ga povede za ruku prema sobi, usput mu govoreći da je tamo Amer, rođak iz Francuske. Dok su koračali hodnikom, Mehmed je od majke uspio saznati da je nana umrla dan ranije, u bolnici gdje su je odveli prije nekoliko dana. Majka samo nije htjela da zabrinjava Mehmeda, i htjela je prethodno da obavijesti rodbinu da bi se mogla obaviti džennaza i tevhid. Kad je u sobi ugledao visokog, mrkog Amera, (naninog unuka od jednog sina, kojeg je humanitarna kao ranjenika izvukla iz rata, pa je naposlijetku završio u Francuskoj, gdje se naposlijetku i oženio nekom djevojkom s drugog kraja Bosne,) Mehmed se iznenadi. On ga se sjećao sasvim drugačijeg. Uvijek sa sunčanim naočalima, i frizurom „na juriš“, sad je bio svoja sušta suprotnost – nosio je obične naočale, a kosu je uredio „po gospodski“. Mehmedu ništa u glavi nije ostalo od sveg onog grljenja, priče, pitanja, divljenja njegovu rastu i napretku, ocjenama u školi, opaski o zvrkovima u kosi. Čuo je, i zapamtio da će sutradan nana biti pokopana na jednom gradskom groblju. Upamtio je i to da je neko rekao da se na tom groblju kopaju oni koji nisu iz grada, već izbjeglice. Do džennaze su se Mehmedu po glavi vrtile samo misli o tome je li šta nani zaboravio reći, je li ostao kod nane kakav hatar na njega, je li joj nešto zaboravio uraditi ako ga je zamolila.

Sutradan je sjeo u Amerov auto, pa u koloni krenuo za grad. Na mezarju je već čekao hodža u džubetu i sa ahmedijom na glavi. Mezarje je bilo strmo. Mehmedu je naumpalo mezarje iz njegovog sela, na zaravni iza šljivikâ, i pomislio je kako ovo nimalo ne liči na to njegovo mezarje. Ubrzo je stiglo i vozilo u kojem su dovezli nanin tabut. Kad su postavili nanin tabut na pogodno mjesto, i okrenuli njenu desnu stranu Ćabi, hodža je obavijestio da se počinje klanjati džennaza. Mehmed je srcem pristao za hodžom, to mu je bila prva džennaza koju klanja, pa nije nešto bogzna znao. Poslušno je ponavljao svaku kretnju i riječi za hodžom. U mislima je razgovarao sa nanom.

–          „Nano moja… jesam li ti ikad rekao da te puno, puno volim… ti si mi jedina nana… nosim te, nano, u srcu, nećeš nikad otuda izići. Čuješ li me sad? Dolaziću ja tebi nano na mezar da sipam vode, da ne budeš žedna. Jesi li ljuta? Ako sam šta zaboravio, izvini.“ – kolale su misli Mehmedovom glavom.

Kad se džennaza završila, hodža je obavijestio narod da bi Amer, nanin unuk koji je nije vidio zadugo za života, izrazio želju da otkrije tabut i da je vidi barem sad. Hodža mu je to i dozvolio. Kad su tabut otkrili, Mehmed je, budući da je bio u prvom redu do tabuta, odmah vidio nanino lice, bijelo k’o behar. Primijetio je smirene usne. I otvorene oči. Dok ju je gledao u oči, Mehmed je, čuvši čiku iz pogrebnog kako govori da joj nisu mogli oči zatvoriti, pomislio: „Nana nije dočekala dajdže, zato su njene oči otvorene… još ih pogledâ…“.

U mezar je nanu spustio Amer, sa još jednim naninim rođakom. Ubrzo je počela da ju prekriva i zemlja. Dopustili su i Mehmedu da baci dvije-tri lopate zemlje. Potom se Mehmed uklonio u stranu. Kad su na naninom mezaru napravili mali brežuljak od zemlje, Mehmedu su odnekud u misli potekle riječi:

–          „Mene je nana učila da se molim sa ‘Allahu, ti si jedini kadar…’… Kući kad se vratim ostaćemo samo majka i ja. Onda ćemo čekati. Čekaćemo dajdže za nanu. Čekaćemo babu. Evo nana je sad postala dio ove zemlje na kojoj stojim. Dio moje zemlje. Možda su i dajdže i babo to isto. Bože, ti si jedini kadar… Ja sve njih nosim u srcu… ako mi je jedino od njih ostalo još grumenje ove zemlje, od mezarova koje ću da kopam, i koji sam zakop’o… molim Te… budi uz mene i daj mi snage, da tu svoju zemlju u sebi nosim do kraja… ponosno i dignute glave… i, molim Te…. neka se moja nana sretne sa svojim sinovima na onom svijetu…“

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s