O kako tužnih ljubavi ima

Prvo sam je vidio kako cupka na ranom novembarskom mrazu, čekajući momka i autobus – dvije opcije za kojima ona nikad ne mora trčati i nešto se posebno truditi. Lice koje je nosila na glavi sličilo je barem stotini drugih lica koje sam taj dan pogledao. Upamtio? Baš i ne. Zato nisam ni primijetio da je nekud na trenutak otišla, pa smo obrnutim redoslijedom ušli u bus – prvo uđoh ja, pa onda ona, na sjedišta iza mene. Upravo je zbog tog odabira sjedala i upala u moju priču. Bolje da nije…

Momak koji joj se pridružio, ispostavi se na kraju, baš i nije bio njen odabranik, i nije bio ona opcija koja se čeka. Više samo rezultat potrebe za slobodnim mjestom u busu i nekog davnog poznanstva.

Kada je salva njene priče, koja je, usput-budi-rečeno započela vjerovatno i prije nego što će postati razlogom moje priče, preglasala škripu motora, i nadjačala uporno „jah, jah“ onog momka koji je do nje sjedio, nisam više imao mogućnosti odbraniti se od slušanja. Vjerujem da su odustali i oni najuporniji oko nje. U njeno slušateljstvo sam neželjeno pozvan u pola priče o fudbalu. Stalnim preskakanjem iz Zenice u Lisabon, vjerovatno je imala želju nešto momku dokazati. Ne znam šta. Ali ja, nepopravljivo zakeralo, primijetio sam nešto drugo, i rastužio se. Voli ta djevojka ovo malo zemlje koju može nazvati svojom. Bez obzira što je u Njemačkoj vidjela civilizaciju, i zujalice na lizalicama, potom kase koje same, bez ljudi naplaćuju po marketima, i crnce izbacivače, ona ipak izabire da na svom jeziku, svom narodu priča kako su seljaci sa dna kace. A o fudbalu da i ne pričamo… Vidjela je ona u Njemačkoj kako se igra fudbal. „Stvarno, ono, ne znam šta je ovaj naš svijet tražio. Trebao je, ba, biti zadovoljan što smo primili šesticu. Kakvi su samo seljaci ovaj naš narod, kako psuju. Nema šta onim igračima nisu psovali po Zenici. Sreća naša pa smo dobili selekciju našeg ranga; da vidiš kako je Njemačka nalupala Holandiju; da je nas zapala, vidili bi mi kako se igra fudbal. I još ono gledam, kako je lijepo bilo kad su na kraju navijači podigli šalove i zastave Portugala, i pjevali one svoje himne, i uzvikivali. A naša stoka psovala!“

Jedva je, nekako osaburila trasu kojom je išao bus, jer je navikla po Njemačkoj stizati brzo tamo gdje krene. Ali utješila nas je pričom da je bila u posjeti nekom selu i vikendici. A putevi po Sarajevu su, po njenoj priči, bili njemački autoban za te tamo puteve.

Uporno sam sebi ponavljao da se isključim, prizivao u misli neke visokotonske melodije, ali bez uspjeha. Prolazeći pored gradske sportske dvorane, za tu noć pretvorene u koncertnu dvoranu, sjetih se mnogih stihova neprevaziđenog Đoleta.

A djevojčine ljubavi su, beli, tužne.

Sva ljubav za putovanjima se vjerovatno završi samo na povratnoj karti za Njemačku. Ljubav prema zemlji na koju je osuđena je jalova, jer je moderno pričati protiv te zemlje. A djevojačka ljubav joj je vjerovatno pogodila u drugi autobus.

Već kad iziđoh, pokajah se što ne saznadoh je li pričala portugalski. Velim, da mi prevede koje od onih civilizovanih skandiranja.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s