Krv i med u zemlji ludila i licemjerja

Krv i med u zemlji ludila i licemjerja – 6yka – online magazin za online mislioce.

Krv i med u zemlji ludila i licemjerja

Objavljeno: 14.12.2011 u 07:45
 
 

Ljudi, usamljeni ljudi koji su ostali kao ostrva sred mora Bošnjaka, Srba, Hrvata i Ostalih, znaju da je od toga što Srbin na kraju filma ubija Bošnjakinju važnije to što su gadosti rata nadjačale ljubav, što je politika pobijedila ljudskost, što je osuda kolektiva za zločine pojedinca put ka dugoročnom bolu i eventualnom truljenju duha izjedenog mržnjom, i što nije tačno da se ne smije ponoviti stradanje Bošnjaka, ili stradanje Srba, da se ne smije ponoviti silovana Zulejha ili unakaženi Milan, nego se ne smije ponoviti rat, ne smije se ponoviti zvjerstvo, i ne smije se ponoviti zločin, i ne smije, ne smije, ne smije opstati mržnja.

 

 

—————

 

Filmsko ostvarenje Anđeline Đoli „U zemlji krvi i meda“ premijerno je prikazano u Los Anđelesu, a specijalno prikazivanje priređeno je za predstavnike udruženja žrtava rata u Bosni i Hercegovini koji su ga srdačno pozdravili i proglasili filmom koji objektivno i realno prikazuje ratne okolnosti i tegobe sa kojima su se žrtve tokom ratnih sukoba sučeljavale. Murat Tahirović, predsjednik Saveza logoraša BiH pri tome je izjavio da je Anđa uspjela ispričati priču o ratu i pokazati „najkarakterističnije situacije sa kojima su se zarobljenici susretali – masovna pogubljenja, silovanja, „ljudske štitove“, i sve druge užase“, dok je Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja majki Srebrenice izjavila da film smatra „odličnim, iskrenim ostvarenjem“.

Da nas ovi izljevi oduševljenja ne bi zaveli, podsjetimo se: prije nego je snimanje i počelo, burni su protesti popratili scenario kojeg tada još niko nije ni vidio ni pročitao. Nošeni pravedničkim gnjevom, ti isti predstavnici žrtava rata iz prethodnog odlomka obrušili su se na UN-ovu ambasadorku dobre volje, proglašavajući ju maltene Karadžićevom saučesnikom, i odgovorno tvrdeći, štoviše optužujući, da svojim autorskim projektom nastoji omalovažiti ratna stradanja Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Povod za ovakav radikalan stav ( a kada politički stavovi u BiH nisu radikalni? ) bio je odlomak iz sinopsisa iz kojeg je proizilazila nečuvena komponenta fabule u kojoj se žrtva, Bošnjakinja, zaljubljuje u srpskog vojnika. Nemajući, dakle, drugog uporišta, činjenica da se Bošnjakinja može zaljubiti u Srbina bolno je dirnula lokalne moraliste; pripadnica naroda žrtve koja se zaljubljuje u pripadnika naroda zločinca uzburkala je bh. javnost u tolikoj mjeri da se Federalno ministarstvo kulture i sporta hrabro isprsilo pred Holivudom i odbilo izdati dozvolu za snimanje pomenutog filma da bi, po pročitanom scenariju, tu odluku promijenilo.

I dok su se, s druge strane imaginarne međuentitetske linije razgraničenja, nacionalisti cerekali nad ovakvim razvojem događaja, po prikazivanju filma knedla im je zastala u grlu, a Branislav Dukić, predsjednik Udruženja logoraša RS, oglasio se ogorčenim pokličem po kojem je film „omaž stradanju Bošnjaka, pravljen po holivudskoj matrici, u kojoj se Srbi, gotovo bez izuzetka, prikazuju u najgorem svjetlu”, dok je Izvršni filmski kritičar SNSD-a Rajko Vasić konstatirao da se Anđelininim filmom “falsifikuju i činjenica i karakter rata u BiH, te da to nije čak ni jednostrana istina, nego klasična antisrpska zakašnjela histerija”.

Ovakve akcije i reakcije kao primjeri preuranjene i zakašnjele histerije ne kude ni film, ni filmsku umjetnost, ne ismijavaju žrtve ni njihove patnje, ne unižavaju povijesne činjenice, nego udaraju snažnu pljusku humanosti, moralnosti i toleranciji koje su osobine većinom deficitarne u Bosni i Hercegovini, i za to zloupotrebljavaju žrtve na svim stranama kao sredstvo političke manipulacije.

Jedno od osnovnih pitanja koje se nakon prikazivanja filma postavljalo glumcima zaduženim za interpretaciju likova glavnih protagonista, i uopće onima koji su imali prilike prisustvovati premijeri, jeste pitanje razumijevanja i pomirenja koje bi trebalo, barem kao sporedni i eventualni faktor, uslijediti nakon gledanja i dubljeg razmatranja filma od strane gledalaca kao pojedinaca. Odgovori su, uglavnom, bili klišejizirani; film bi, po mišljenju nekih, trebao doprinijeti razjašnjenju prirode sukoba na području BiH, razotkriti dio zločina, i teškoća, i boli koji su bili neizostavan segment rata, što bi, posredno, trebalo pozitivno uticati na pomirenje.

Glumci i kritičari, međutim, nisu razumjeli nesuptilne poruke koje su i jedna i druga strana, o kojima se ne može govoriti drukčije nego kao o stranama jer se stavovi otvoreno pozicioniraju u miru kao i u ratu, odaslale urbi et orbi još prije nego je film kao djelo uopće začet. Ti stavovi su bili jasni i nedvosmisleni: dok god film doprinosi političkoj propagandi, generaliziranju i favoriziranju jedne strane, dok god služi kao poučna priča jednoj strani o opasnostima, lažima, pokvarenosti i nehumanosti druge strane, on je prihvatljiv, i kao takav će biti toplo pozdravljen. Nasuprot tome, umjetnička vrijednost, snaga, dubina i nijansiranost filmske priče nisu relevantni, i ta je površnost u sprezi sa političkom usmjerenošću osnovno obilježje mnogih pojedinaca koji o prirodi sukoba u BiH imaju jasno izgrađen stav.

Taj stav prevazilazi rat i ratno razdoblje, i direktno i kolektivno žigoše pripadnike suprotnog etnosa, što je u konačnici i cilj domaćeg politikanstva.

Nije bilo briga ni logoraše ni žrtve šta će film u konačnici ispričati, kakav će biti njegov kraj, i šta li uopće piše u toj hrpi papira koja se zove scenario; dovoljno je bilo samo u kontekst ljubavi dovesti pripadnika „naroda-žrtve“ i „naroda-zločinca“, da ta priča i takav film ne mogu biti ni objektivni, ni racionalni, ni iskreni, ni prihvatljivi, ni realni, baš kao što je dovoljno bilo pripadnicima srpskog nacionalističkog korpusa unutar srpskog naroda ( uočiti distinkciju! ) na neki način, na bilo koji način napakostiti pripadnicima bošnjačkog korpusa, pa makar to bilo preko Anđelininih leđa i onoga što ni njima samima nije odviše prihvatljivo, ali se prihvatljivost mjerila količinom gnjeva i štete koju će izazvati u protivničkim redovima. Prije prikazivanja filma, vikali su pojedini Bošnjaci, a cerekali se pojedini Srbi; nakon prikazivanja filma, cerekaju se pojedini Bošnjaci, a viču pojedini Srbi.

Ova klackalica prenebregava suštinu koja je očigledna, i za koju bi humanost morala prevladati politiku: u Bosni i Hercegovini, u razdoblju 1992.-1995. godine, bjesnio je rat. Posljedica tog rata su žrtve i zločinci, ubijeni, raseljeni, ranjeni, osakaćeni, oboljeli, ostavljeni, napušteni, izbjegli, poniženi, kažnjeni, posljedice tog rata su zloupotrebe činjenica u korist dnevne politike, manjak tolerancije, odsustvo razumijevanja, izostanak ljudskosti, generaliziranje u korist ili protiv naroda koji žive u BiH. Ne zanimaju se nacionalistički usmjereni domoroci za to da film priča upravo o strahotama rata, i da su silovanje, izbjeglištvo, mučenje za gledaoca gnusni ma kome se dešavali, i neovisno o tome da li Jovan siluje Zulejhu, ili pak Mirsad gasi cigarete na Milanu, ili možda neki Hans mlati Rebeku, a John gura u čabar vode neznanog Afganistanca. 

Ljudi, usamljeni ljudi koji su ostali kao ostrva sred mora Bošnjaka, Srba, Hrvata i Ostalih, znaju da je od toga što Srbin na kraju filma ubija Bošnjakinju važnije to što su gadosti rata nadjačale ljubav, što je politika pobijedila ljudskost, što je osuda kolektiva za zločine pojedinca put ka dugoročnom bolu i eventualnom truljenju duha izjedenog mržnjom, i što nije tačno da se ne smije ponoviti stradanje Bošnjaka, ili stradanje Srba, da se ne smije ponoviti silovana Zulejha ili unakaženi Milan, nego se ne smije ponoviti rat, ne smije se ponoviti zvjerstvo, i ne smije se ponoviti zločin, i ne smije, ne smije, ne smije opstati mržnja.

Broj žrtava jeste na strani Bošnjaka; broj zločinaca jeste na strani Srba. Ono što se, međutim, ne smije dozvoliti jeste da se satisfakcija traži tek u izjednačenom broju žrtava ili izjednačenom broju zločinaca.

Satisfakcija se mora naći u poštivanju i prihvatanju historijskih činjenica, strašnih istorijskih činjenica, kako bi povijest, ta učiteljica života, naučila svoje neposlušne i politikom iskvarene učenike da ne smijemo mrziti, niti kroz mržnju gledati drugog pojedinca.

Budućnost, dakle, mora pobijediti prošlost da bi ljudskost pobijedila sve druge ljudske slabosti.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s