Vremeplov

Sjetio sam se svoje rahmetli nane Šahije, na današnji bajramski dan. Sjetio sam se njenih šarenih, keranih šamija i šarenih mahrama sa ružama, te onih pera mahrame kojim je uvijek trala suze, na Bajrame. Majka je s njome uvijek u paru plakala na Bajrame. I tako ja pamtim Bajrame koje sam u životu uspio upamtiti. Zadugo, i poslije vremena kada sam nanu ispratio na bolji svijet, nisam shvatao zašto su majka i nana plakale na one dane kada su mene nagonile da budem sretan i nasmijan. Tek sad nešto mi se nazrijeva.

Prvi Bajram kojeg se sjećam bio je u proljeće 1992. godine. Nisam tada uranio da dočekam babu iz džamije, ali sam dovoljno rano ustao da prispijem na bajramski doručak koji je majka razastrla po sofri, za nas troje, nakon što su njih dvoje, babo i majka, oćejfili svoju jutarnju kahvu, i nakon što je babo, kolegijalno, s majkom profućkao jedan HB. Spremila je majka tada čorbu, vruću pogaču i još nešto pride, ali je većinu stola zauzela tepsija polaganog bureka od piletine u korama na šporetu osušenim. (Godinama poslije prokljuvio sam da je to majčin specijalitet). Mi smo se prethodno, podrazumijeva se, izgrlili i izljubili, uzveselili se, samo su mi tada i babo i majka djelovali, pomalo rezervisano, kao da su svoju radost štedili, razgađali, što nije bilo uobičajeno. Pomislio sam da je to tada bio neki fol. Sunce se promaljalo kroz ozelenjele topole oko kuće, ogledalo se u Drini, a u sobi je izgledalo kao da se igraju vile i vilenjaci. Sjeo sam za sofru. I taman kada sam svoju viljuškicu prinio bureku, u sobu je uletio dajdža, nešto prestrašeno ispričao, što tada nisam shvatio, a mi za njim potrčasmo, onako iz pika, na sebe obukosmo i obusmo šta smo stigli, i ustrčasmo u šumu ponad kuće. Poslije toga se više nikad nismo vratili kući, a sofru i burek ko je dovršio, ne znam. U šumi smo se sreli sa svom svojom ostalom familijom. Samo je falio četvrti dajdža. Nana je zbog njega plakala i potirala suze perom mahrame, jer nije bio sa nama. Niko nikome nije čestitao Bajram. Kako je četvrti dajdža izgledao tog Bajrama nisam uspio vidjeti, upamtiti, a poslije ga više nikad nismo ni vidjeli.

Nama su komšije preko Drine za bajramluk donijeli rat, a iz kuća uzeli mir.

U godinama rata, Bajrama se sjećam, po opštim iznenađenjima, kada majka niotkuda iznese nekim čudom napravljene kolače. U Srebrenici smo jedne godine, uporedo slavili i Bajram i babin rođendan. Znao sam da se uvijek svojim dragima trebalo nešto poklanjati, kao znak pažnje na njihove rođendane. Također sam znao da se i za Bajrame svojta mora posebno paziti. U ratu nisam imao šta pokloniti. A tek je rođendan skupa s Bajramom bio poseban izazov. Naposlijetku sam mudro odlučio da nikome ništa ne poklanjam, nego da budem naročito zabavan, radostan, raspjevan i nasmijan. Sjedili smo za okruglim stolom u sobi u kojoj smo i noćevali i ručavali i dane provodili. Majka je oko nas dvojice dvorila, stalno me zapitkivala, te jesam li čestitao babi rođendan, naravno da jesam, to prvo, a jesam li ljubio ruku za Bajram, naravno da jesam, evo opet ću, a što dosađujem sa pitanjima, pa moram znati kako je to slaviti i rođendan i Bajram uporedo. Babo je odsutno gledao kroz prozor, krajem usana se osmjehujući na mene. Valjda nazor. Stvarno sam bio naporan sa svojim napadnim veseljem. Kada su nam došli dajdže i ostala familija, otišli smo i kod nane koja je živjela u istoj kući kao mi. I nana je imala svojih kolača. Ne sjećam se šta su uopšte bile te poslastice, ali bilo je slatko, i nije uopšte izgledalo kao ona tanka kriška hljeba posuta šećerom kojom sam obično u tim vremenima zavaravao sebe kada se uželim nečeg slatkog, pa je to bila posebna radost. Samo neka je drugačije. Uprkos mojim osmijesima, mojoj pjesmi i veselju, nana je opet plakala, i perom mahrame potirala suze. Pričali su o četvrtom dajdži.

Nisu me nikada budili rano ujutro, da bih stigao na Bajram namaze. Današnjom pameću pomišljam da su moji igrali na sigurno, jer se nikada nije znalo hoće li baš u tom momentu kada su svi u džamiji, odnekud biti poslata granata da nas unesreći. Sa anamonima se nikad nije znalo. Tu bajramsku radost i berićet sa namaza su donosili dajdže i babo. Uvijek su bili sjetni i šutljivi.

Poslije jula devedesetpete, nemam više ni dajidža, nit’ babe, nit’ ikoga.

Sa nanom sam, poslije rata, hvatao dijelove njenih sjećanja na Bajrame. Kada bi smogla dovoljno snage da priča preko boli za njenim sinovima, zetovima, svojtom. Uz stalno potiranje suza perom od mahrame, nana me je naučila i bajram-banci, ljubljenju ruke, obilaženju rodbine, te komšija, svih. Tješila me je, u mojim zapitanjima, da sam još mali, pa bi bilo bolje da poodrastem kada budem mogao sam da idem u džamiju, jer tamo bude puno gužva kada je Bajram, a ja nikog ne znam.

Poslije je i nana utihnula. Polahko, nenametljivo, tiho je zatvorila oči i otišla na bolji svijet. Nije mi uspjela dopričati sve što zna o Bajramima. Mom dječijem umu je ostavila u sjećanju da se za Bajrame, ujutro plače.  

Da pronesem običaj, obavezu, da ne zamre, običaj koji nisam upamtio, obavezu koju sam u tragovima razaznavao u onom ratnom strahu, i od bolom skrhane majke i nane, odlučio sam sam odlaziti na Bajram-namaze. Nije bilo nijedne muške glave da me uvede, ohrabri da to ništa nije strašno, a hodžu nisi smio upitati šta se radi, zaboga kako se to ne zna, pa je ilmihal bila obevezna literatura koja se učila napamet. Nijjet, namjera se nosi u srcu. Uspomena na one koji su odjednom nestali nosi se podno duše, zabetonirana, temelj svakoj namjeri.

Moj prvi Bajram-namaz prošao je u preznojavanju. Sva ona stiska, gužva, podsjetila me je na srebreničku julsku gužvu. Bilo me je strah. Pred očima su mi se smjenjivali likovi babe, dajidža, svih mojih, načas ozarenih osmijehom i bajramskim veseljem, načas utrnulog, ugašenog lica kao ono onda kada sam u srebreničkoj golgoti upamtio strojeve zarobljenih muškaraca, među kojima su, sasvim vjerovatno bili i oni. Svi su oko mene u džamiji bili ozbiljni i jednoličnog izraza lica. Jedino što nas je razlikovalo od redova zarobljenih srebreničkih muškaraca bila je prvo priča i žamor među ljudima, potom hodžino učenje i neka svjetlost, ozarenost. Valjda je to taj bereket o kojem su svi pričali, pa sam se za tu pomisao držao kao za slamku spasa.

Kada smo završili sa bajram-namazom, na kojem sam ja prvi put prisustvovao, pred džamijom su se ljudi grlili i poplavom osmijeha i radosti čestitali si međusobno blagdan. Ja sam samo htio doći kući. Još uvijek sam se osjećao ružno, tjeskobno, prestrašeno u gužvi, ili bilo kakvog grupi većoj od troje ljudi. No, svejedno sam bio radostan. Bio sam presretan. Iznio sam ono što su na bajramske dane nosili moji dajdže, babo, tetak, đedo, amidža, svojta. Nisam znao šta sam ustvari ponio, ali sam osjećao da je bilo preteško. Dolazeći kući osjećao sam se kao pobjednik iz velike bitke, osjećao sam se kao da kući dovodim sve one koji su nam naprasno oteti. Kako sam ušao sa vrata, majka je prokinula plakati. Poslije polusatne šutnje, poljubio sam joj ruku, i uzeo njene kolače.

Vremenom sam, još u godinama kada su naše ubijene tražili po gudurama surove, ubijene, gorde Istočne Bosne, a mi se potajno, suludo nadali da će na vrata pokucati, odnekuda barem jedna ruka naših nikad prežaljenih, nošen željom da žićem osjetim uspomenu na njih, i da pronosim spomen na njih, hitro, sa veseljem sam ranio na Bajram-namaze, na sabahe, da stignem na vrijeme, bolje da ja čekam namaz, namaz mene ne može čekati.

Danas, kada, utješno, mogu doći do mezarova svih mojih ubijenih, u onom uvijek procvalom lotosovom cvijetu potočarskih nišana, raduje me otići do džamije, na sabah, Bajram-namaz, tamo su oni, svi, pored mene, nasmijani. A ja pobjednik, pronosim na njih uspomenu, živim svoje jastvo.

Poslije džamije svejedno svima poželim da osjete onu puninu u srcu. Svima.

Bajrami su mi vremeplov u kojem plovim neispričanim pričama, nedorečenim uspomenama. A ta plovidba je uvijek draga. Poslije nje mi se, iskreno, jedino plače. Ali, ne od boli, jer bol prođe. Nije ni od tuge, tuga je kada zaboravljamo. To je od onog što se ne zna. Ono što mi nana nije uspjela prenijeti iako je uvijek na Bajrame koje ja pamtim plakala i  perom od mahrame potirala suze.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s