I sve ovo u jednu dušu stane

Bila je to lijepa, čista, nevina i snažna ljubav kada su se njih dvoje upoznali i na koncu vjenčali u Srebrenici ’94. Njihovo vjenčanje desilo nam se u momentu kad smo prestali da vjerujemo u čuda, i razbrčkalo je ustajalo tijesto vremena u okruženju gladi, beznađa i neizvijesnosti. Kad smo ih ispraćali sa prošnje iz kuće, gdje su se niotkuda pojavila brojna slatka i slana jela o kojima smo sanjarili (supa “s nečim”, uštipci, kajmak, sir, i vrhunsko iznenađenje u slatku od šljiva), kao da ih je sami Bog spustio, povjerovali smo da je život ipak lijep, da u životu ima radosti. Uz to se nauči i pravi smisao onog “neka, čuvaj, ako neko izbije, ustrebaće”. Kad smo saznali da nam je on proturao naša pisma u pošiljke preko Crvenog Krsta, krao za nas po jedan list više, da bismo mogli reći više, i sakrivao naša pisma od cenzure u Crvenom Krstu, zavoljeli smo ga kao najrođenijeg, iako je dugo bio tuđa kost u porodici. Ama, oprostili smo mi to njemu čim smo vidjeli koliko ona njega voli. Kad smo kroz nekoliko mjeseci saznali da će da nam u porodicama bude i prinova, malo nam je falilo da svoju sreću ne metnemo na razglas Rame “Hljebare”, dežurnog tutnjala u Tamiću po Srebrenici.
Tog jula, 1995, ona je satjerana u logor u Potočare sa svim ostalim ženama, djecom, i muškarcima koji su mislili da je kod UNPROFORaca bolje. On je pobjegao šumom, misleći da će svojom mladošću i preostalom snagom moći da utekne. Pričaju da su se jedva rastali. On ju je uvjerio da “valja neće ništa trudnim ženama”. Nju su, sa stomakom do zuba, u jednom od hangara potočarskih fabrika njena svekrva i ostale žene sakrivale tijelima između sebe. Sve su bile u jasnom strahu jer su vidjele da četnici koji su pušteni da tuda tutnjaju ne prezaju ni koga će silovati, ni koga će pretući ili zaklati.
Došla je, uz teške muke i bolove, sa svojom svekrvom, konvojem u Kladanj, pa poslije, s rođakom i generacijskim prijateljem u Tuzlu. Tom njenom, a i mojem rođaku nije bilo jasno da li da se smije što nas vidi žive, ili da ječi jer nas nema pola, i nema nas svih…
U septembru, nedugo poslije svega, u stalnom čekanju i nadi da će on doći, a kao da je sve to vrijeme čuvala i otezala porod dok on ne dođe da vidi i odgaja svoje dijete, na svijet nam je donijela djevojčicu. Djevojčicin život nam je titrao na rukama, krhak, strašljiv, i plašio nas da će da se izmigolji. Mjesecima smo se borili da na našoj djevojčici zastane koji gram, da oteža, da ojača. Ona, majka, sva se istopila, sva se prelila u to naše dijete. Odgajala je, borila se, i čekala. Odgajala je svoju djevojčicu da zajedno sa njom čeka. Sa jednom slikom njega na višegradskoj ćupriji, i stalnom pričom (a ustvari svojom čežnjom) sagradila je djetetu oca kao da je tu, da se stalno kreće. Naučila ju je kako mu izgleda lice, da ga prepozna, ako ga negdje ugleda.
Prolazile su godine, djevojčica je počela donositi i prve petice, onda nas je naučila da osim toga nikad ništa drugo ni neće donijeti iz škole, rasla je u čedno, nasmijano, vedro dijete, djevojčurak. Postala je omiljena među drugaricama. Kad ju je majka, dugo se dvoumljeći, konačno naučila da se ne boji, ne popušta i da se brani, počela je kroz karate da osvaja i svijet.

Tek poslije nekih desetak godina, njih dvije su dočekale.

U zelenu čohu zamotan tabut.

Nisu mu htjeli ostaviti tu sreću da vidi svoju djevojčicu, da joj cjeliva lijepo lice (pljunuti on). Ona, djevojčica, nije nikad dotakla njegove obraze i vidjela njegov hvaljeni biserni osmijeh, već je ostala da dotiče njegov bijeli nišan.

I sve ovo u jednu dušu može da stane.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s