Mlijeko

Nakon što je otslušala popodnevne vijesti, nana je ustala sa svog mjesta u dnu sećije do stalaže, pružila svoje bijele tanke šake prošarane staračkim pjegama i mehke kao oblačić, i utrnula radio. Kad je gledaš sa strane pomislio bi da, prepipavajući svaku dirku na aparatu, ona zapravo ne vidi, i da traži pravu, ali u stvari, nana je po kući sve znala napamet, pa i taj radio. Njeno prepipavanje preko dirki bilo je samo potsjećanje da je sve još uvijek na svom mjestu. Kad je ugasila radio, tiho je, sjetno, progunđala kako ne bi Tarika da joj pročita vijesti na radiju. Zvučalo je kao da ni jednim vijestima ne vjeruje ako ih ne pročita glas Tarika Helića.

Svi smo po naninome mjerili normalnost života.

Onih noći kada ti je san titrao kao balončići od sapunice, mogao te je probuditi čak i glas mujezina negdje u daljini, koji se probijao između zgrada, i u vremenu kad je sve nekako sivkasto, ma koliko ti znao da si zidove svježe okrečio u bijelo, obznanjivao da će skoro zora, i da je bolje ustati pomoliti se, nego spavati[1], čuo bi i kako nana otvara vrata svoje sobe, čuo bi kako se oglašava suha drvena lamperija po hodniku dok se nana o nju oslanja odlazeći niz hodnik do kupatila da se abdesti, čuo bi kako stolica otkuca od nogu trpezarijskog stola dok ju nana izvlači da na njoj može klanjati. U tišini naninog namaza ti bi se tjerao da zaspiš, jer ako ne zaspiš tada, ujutro ćeš biti ni za šta. Na kraju tvoje borbe sa nesnom, čuo bi nanu kako razgovara sa svojom mljekarkom, jedna drugoj kako potvrđuju da su dobro i da ukućani slušaju, i onda si znao da je i dan počeo normalno, i da će sve biti normalno.

Poslije popodnevnih vijesti nana je oteturala do kuhinje, izvadila ono jutrošnje mlijeko iz ostave i viknula ti da joj kažeš gdje je ona šerpa za mlijeko.

  • „Je li Podravka, nano?!“ –
  • „Jeste, ona crvena na tufne. Đe je?“ –

  • „Mama ju je negdje tutnula, garant. Sačekaj da vidim…“ –

Nekoliko bi se minuta i ti otišao vrzmati po kuhinji oko naninih dimija, dok konačno ne bi čuo klokot mlijeka i shvatio da je nana već našla šerpu, jer se sjetila gdje ju je jučer ostavila. Koliko god vas dvoje, ti i nana, bili zaboravni i nespretni, uvijek vam je mati bila kriva što stvari nisu na svom mjestu, i to je bilo normalno.

Normalno je bilo i da se ti skloniš dok je nana u kuhinji. I da većinu dana dok ste sami, dok je mati na poslu, vas dvoje prešutite i otuhinjate[2].

Jedno drugo se ispraćali pogledima. Otpratio si nanu hodnikom do kupatila i opet otslušao glasanje lamperije dok se nana o nju oslanja. Kad se nana promolila kroz hodnik, razvezanih repova mahrame koje je složila na tjemenenu, mokrog lica, i bluze zarozane do iznad lakata, znao si da ti valja spremiti uzdurmu da nana otklanja ikindiju[3]. Jedna stolica sa sjedenje, i jedna stolica, okrenuta prema prvoj za sedždu. Na potonju stavljaš naninu serdžadu i na nju njen tespih bijelih zrna.

Taman što je nana svezala ruke u namazu, odjednom se oglasila:

  • „Elhamdulillahi Rabbi-l-alemin!!!“ –

Isprva, naravno, ne znaš šta to izvikivanje treba da znači, pa se ne obazireš. Nana bi potom, glasnije:

  • „Ijjake na’budu we ijjake nestein!!!“ – što je propratila kašljanjem.

Znao si da je nešto zaboravila, i da ti se obraća. Odlaziš pred nju, taman da si joj u kraj oka, i klimaš:

  • „Šta je nano?!“ –

Nana počinje namicati glavom ulijevo.

  • „Šta?! Hodnik?! Zaboravila zatvoriti vodu u kupatilu, je l’?“ – tako si zaključio i zaletio se prema hodniku, na što te je nanin glas opet zaustavio:
  • „Veledalin! Amin!“ –

  • Vratio si se, zagledao joj se u oči, a ona je opet izmotala glavom ulijevo, i namicala očima kuda joj ide glava.

    • „Je l ti promaha od vrata?! Ostavila sobu otvorenu?! Šta?! De reci!“ –

    Nana je tu zakolutala očima i opet otresla glavom ulijevo:

    • „Tebet jeda ebi Lehebin we tebe“ – pa dva odmahivanja glavom ulijevo
  • „Ne znam nano šta hoćeš!“ –

  • Kad si to rekao, krenuo si u patrolu stanom da vidiš gdje šta fali, i da to namjestiš. U kupatilo si ušao, voda je bila zavrnuta, vrata i prozor pozatvarani. Otišao si prema sobi, vidio si da su vrata i na njoj zatvorena. Ušao si tamo, vidio posteljinu zategnutu, prozor otvoren. Pomislio si da ti je na taj prozor namicala glavom, pa si ga zatvorio. Grijalica je u sobi stajala na podu, ugašena. Znači nije grijalicu palila, pa ju zaboravila ugasiti, a i što bi je palila kad je toplo. Ništa nije na putu, pa se ništa ne mora ni skloniti. Na šta li je namicala glavom?!

    Sve si vrijeme u pozadini čuo nanin glas, kako već naglas kao da imami, uči na namazu i doziva te povišenim učenjem sureta. Čuo si i da je ustala sa etehijata[4]. Pred nju si se vratio kada je već bila na trećem ruku’u.

    • „Subhane rabielazim!“ – tu ti prstom lijeve ruke s koljena odredila pravac.
  • „Šta?! Kuhinja!“ – i ti si odguzao do kuhinje.

  • Ni u kuhinji nije prozor bio otvoren. Nisu ostala ni vrata na frižideru otvorena, na što je nanu znala uhvatiti panika i na što je znala ružiti mamu: „Šta si to ostavila ta vrata da zjape, k’o da smo u Americi!“ Voda je, isto, bila zatvorena. Sve je bilo u savršenom, normalnom, redu.

    • „Otklanjaj, nano! Ja te ništa ne kontam! Sve je na svom mjestu! Sve pozatvarano, sve zavrnuto, nigdje nema ništa mimored! Otklanjaj pa mi onda reci!“ – obraćao si joj se iz kuhinje i vratio se u svoj kraj sećije.

    Kroz minut, nana predade i selame, pa viknu:

    • „..tebarekte ja zaldželali vel ikram! Mlijeko mazlume! Iskipi!“ –

    Sjeknulo te je, kao da te je neko kaišem preko stomaka dočekao, od straha koji ti se u tom trenutku stvorio, i u kojem si pomislio da je sav šporet već uhelaćen, da mlijeka ima svuda po kuhinji i da je šerpa već progorjela. Ali, čim si glavu okrenuo šporetu, vidio si da mlijeko nije iskipilo, na svu sreću, valjalo bi nanu smirivati. Prišao si šporetu da se uvjeriš, a i da ti nana povjeruje da joj govoriš istinu, jer otkud ćeš znati šta je na šporetu ako nisi oko šporeta.

    • „Pa bona nano nisi ga ni upalila! Hoću li upaliti? Šta ho’š sa njim?!“ –
  • „Kako nisam upalila?! Upalila sam čim sam nasula!“ –

  • „Nisi, tebe mi!“ –

  • „Nemoj da me praviš budalom i smakni to mlijeko da ne iskipi!“ –

  • „Ama, nano, Allaha mi nisi ni upalila ringlu!“ –

  • „De onda upali i ne brabonjaj!“ –

  • „Hoću li na ovu gdje si stavila?“ –

  • „Jah!“ –

  • Nana je tada podigla ruke, obznanila ti sa „Allahu ekber“ da je zanijetila farz. Sad ti valja paziti na mlijeko. Normalno je, jer nema niko drugi sa vama da mu naturiš tu obavezu.

    Nana je na namazu šuškala sureta, razaznavao si koja, i prepoznavao ih onako kako te je ona učila. Sa prsa bi, lagano, razvezala svoje slabašne ruke niza se, obznanila da je Allah najveći, i uh staračko „uh“ svojim se rukama dočekala na koljena da izmoli ruku’u. Zagledavši se u njeno ustajanje, pa potom sjedanje na stolicu da izmoli sedždu, škripa stolica pod njom, sve te njene naučene, bogzna koliko puta ponovljene kretnje, lagano kuckanje sekundare na satu u regalu, učinilo je da ti vrijeme uspori, kao da te je neko, zajedno sa nanom i cijelom tom prostorijom zaronio u ulje. I naprosto si odlutao.

    • „Allahume ente selamu, we minke selamu tebarekte ja zaldželali vel ikram! Provre mlijeko!!!“ –

    Skočio si kao opuren, da prije nego što se na te nana okrene, šmugneš u kuhinju. Iz nekog razloga si stao kod šporeta, ne znajući šta treba da uradiš, i drhao si. U nogama si osjećao slabost. Iza leđa ti se, nečujno, otjelovila nana:

    • „Je l’ iskipilo?!“ –
  • „Ma šta ti je više i ti i to tvoje mlijeko! Nadigla si paniku k’o da je ne znam ti šta! Mlijeko, mlijeko, mlijeko! Tobe jarabi, uplaši me, safra mi se prevrnu! Pa šta ti bi, ženo božja?! Sad klanjala – sad viknu provre mlijeko! Evo ti tvoje mlijeko! Vidiš da nije ni načulo, a kamoli iskipilo! Stavila si ga na gluhu ringlu, znaš da na njoj treba do bogojavljanja da nešto provri! Sav se tresem…“

  • „Ne rondaj…“ – pormrlja nana, izgura te tijelom od šporeta, a ti ode da složiš njenu serdžadu, vratiš stolice oko stola i kad ti se smirilo tutnjanje u ušima i klecanje u koljenima, opet si čuo sekundaru na satu u regalu, i sve je bilo normalno, i uobičajeno.

  •  

     

    [1] Esslatu hajrun minne newm – dio sabahskog ezana, poziva na molitvu – „klanjati je bolje nego spavati“.

    [2] Tuhinjati – lok. – biti zamišljen, tih, šutljiv.

    [3] Ikindija – popodnevna molitva, treća u toku dana.

    [4] Prvo sjedenje na namazu.

    Advertisements

    One thought on “Mlijeko

    Leave a Reply

    Fill in your details below or click an icon to log in:

    WordPress.com Logo

    You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

    Twitter picture

    You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

    Facebook photo

    You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

    Google+ photo

    You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

    Connecting to %s