Prije nego se ispela visočije uz brdo nakon što je u Zvorniku zaustavljena Drina, pa jezero poplavilo cijelo staro selo, Drinjača je bila u još dubljoj sjeni i još bliže hladnoj Drini. Poslije se zaustavila pod stijenama i pregustom šumom, jer visočije nije mogla, a i jezero se tu poravnalo. Čini se da je sa sobom Drinjača ponijela svoje prozebline, jer, ma koje doba godine bilo, još uvijek se u Drinjači može osjetiti studen. Vode s jezera. Stijena. Šume. Studen se i dalje može osjetiti u tišini koja lazi niz rijeku. Tišini koja se obdan goji na Udrču, pa se u akšam svali u rijeku, i onda lijeno dopuže kroz klisuru ispod Kušlata, pored Sumurovina, pa pod most, i onda se izlije u jezero i u Drinu, ostavljajući za sobom dah od mehka vjetra, kao da je izdahnula. Kao da ugasi sve nijanse zelene boje koja se preko dana razljevala i bubrila po Drinjači, pa sve postane sivo i crno. Osim zvijezda za vedrih noći. Koje se više ne ogledaju u rijeci, niti u jezeru.
***
Jednog mi je dana mati viknula da trebamo ići odnijeti ribama hljeba na most. Njen glas mi je proletio pored ušiju kao nesazrela misao, mislio sam da me hoće odvojiti od oca kojemu sam dosađivao oko kamiona.
– Dobro – viknuo sam u trku niz avliju
Pred kraj dana, kad je i babo već sve privodio kraju, pa mi nije bilo interesantno, sjetim se kao da mi je mati nešto taj dan rekla. Uđem u kuću, skinem sa sebe svoje radno odijelo, i stanem pred majku, kao da ju opominjem:
– Hajmo odnijeti ribama hljeb! –
– Ne možemo sad. Okasnili smo. Proš’o akšam – rekla je to sa uvjerenošću da ću sve što je rekla ja razumjeti bez pratećih pitanja, i da već sasvim jasno znam šta je i ko je taj akšam. Nisam htio dopustiti da nije tako, pa sam stao u tom trenutku sabirati sve što sam mogao vidjeti, ne bih li sâm prokljuvio šta je taj akšam, i zašto je toliko strašan pa se ne smije, kad on prođe, ići do mosta. Pogledao sam u majku, pa kroz prozor, pa pritrčao na krilo sećije koje je bilo ispod prozora…
… nikog na ulici nema, nije niko proš’o… ima babo u avliji, ali babo nije akšam… nema sunca, hoće mrak… mamin jorgovan je u avliji, da nije akšam u jorgovanu… ne vidim… zašto jorgovan nije ljubičast, k’o danas?… babin kamion nije plav… pa, ovo pada mrak! zato i ne mogu vidjeti akšama kad prođe…
… okrenuo sam se od prozora, nastojeći pokazati da nemam hiljadu pitanja, i da mi ništa nije jasno.
– Kad prođe akšam, ne smije se ići na vodu, ribama možemo davati hljeba samo preko dana, pa ćemo mi to sutra uraditi. A sad hajmo malo kod nane da sijelimo – reče mati i ode nekud kroz kuću.
…pa ko ti je taj akšam, ako ne smijemo do vode zbog njega, kako smijemo do nane…
Sutradan, već u podne, vikao sam majci iz avlije:
– Hajde da nosimo ribama hljeba!
Mati me je đahkad ignorisala, đahkad mi nešto objasnila, a češće bi mi saopštila da je nečim zauzeta i da ne može u tom trenutku. Onda je mene odjednom, iza podne, prožela neka sablazan, stao sam u kraj avlije, do kapije, i okrenuo se kući:
– Hajde mama da idemo!
– Gdje ćemo? – upita mati izlazeći na verandu.
– Pa da odnesemo ribama hljeba na most.
– Ne moramo danas, neka se još iskupi da im odnesemo više…
– Obećala si da ćemo ići.
– Pa jesam, ali ne moramo sad odmah.
– Hajde, proće akšam!
Ne znam je li akšam bio presudan, ali je mati nestala u utrobi kuće, da bi se kroz minut vratila sa korpom u kojoj je imala sav naš stari neiskorišteni hljeb, obula je svoje papuče, i krenuli smo uz ulicu ka mostu.
***
– Eh, sine, kad hoćeš da doneseš ribama hljeba, uvijek priđi mostu s ove strane, pa bacaj hljeb niz vodu. Nemoj bacati na sredinu, jer tu se zna uhvatiti mulj, pa hljeb neće doći do riba, nego ovamo bliže nama, u vodu. Eh, tako… stani tu uz ogradu, fino, nemoj se naginjati puno…- govorila je mati dok smo se približavali, i popeli na most. Onda mi je u ruku tutnula komad hljeba i rekla da za njom ponavljam:
– Haj s bismiletom…
– S bismiletom
– Nije. Kaži Bismilah.
– Bismilah…
– Ribama sadaka a nama nafaka
– Ribama sadaka a nama nafaka
– Meni, mom babi, i čitavoj mojoj porodici
…A mami?!…
Na trenutak sam stao, okrenuo se majci, pogledao ju, a ona klimnu glavom:
– Hajde, ponovi: meni, mom babi i čitavoj mojoj porodici.
– Menimombabi i čitavojmojojporodici….
I tako smo ponavljali sve dok nismo istrošili sav hljeb. Usput mi je objašnjavala da ribama trebamo iskomadati hljeb na zalogaje da se ribe ne pate, jer one same ne mogu otkidat od velikih komada hljeba, da im trebam davati zalogaje kao sebi i sve ponavljati „ribama sadaka a nama nafaka, meni, mom babi i čitavoj mojoj porodici“.
Svaki sljedeći put kada bismo mati i ja, prije nego što akšam prođe, odnosili ribama hljeb, ja sam se pitao, što me nikad nije naučila da spominjem i nju, ali se nikad nisam usuđivao pitati. Majka je bila prosto svetački posvećena svim tim pokretima, tom mjestu odakle se treba hljeb baciti, riječima koje treba izgovarati i ljude koje treba spominjati; imao sam osjećaj da bih nešto pogriješio ako bih upitao. Ali, jednog popodneva, prije nego je akšam prošao, ja sam morao:
– Mama, što ne kažemo meni mom babi mojoj mami i čitavoj mojoj porodici?
– Bitno je, sine da sve spomeneš, a najbolje ćeš to uraditi ako kažeš čitavoj porodici…
– Pa dobro, ali ja bih volio da kažem i mami…
– Ih, onda ne bi nikad završio, to bi se odužilo…
– Pa pričaću brzo…
– Ali ne možeš brzo, možeš nešta zbrljaviti. Najbolje ovako samo ponovi. Ono, ‘nako, ni brzo ni polahko.
– A je li ribe razumiju kad ja njima tako kažem?
– Ne čuju sine ribe, ti ribama daješ sadaku, a od Boga tražiš nafaku…
… šta je sad sadaka? Šta je nafaka? Kako Bog daje nafaku? Je li sadaka hljeb? Je li se samo ribama daje sadaka? Je li hljeb sadaka samo ako se baci ribama s mosta, niz vodu?..
… Bog razumije kako god ti kažeš, a on čuje i kad ne kažeš.
– A da ja onda govorim i mami?
– Lakše ti je ‘vako, kratko?
– Pa hoće li onda ribe i tebi dati nafaku?
– Sine, ribe ne daju nafaku. Ti daješ ribama sadaku, a Bog daje nafaku.
– Pa hoće li i tebi dati nafaku?
– Pa hoće. Ja sam ti porodica. Kad kažeš čitavoj porodici to znači i meni.
– I nani?
– I nani.
– I Matorom Dajdži?
– Svima, sine, svima!
– I nani Rasemi? Ona je Edina i Dadina nana, je li i ona naša porodica? I đedo Manjo?
– I njima, svima.
– Aha, dobro… A amidži i nini?
– Hoće sine, svima…
U tom razgovoru od mosta, došetasmo i do kuće. Imao sam osjećaj da bi uskoro mogao proći akšam, pa se nacalih na sećiju pod prozorom i stanem izvirivati da upratim kad akšam prođe, ali ni tad, kao i zadugo poslije toga, nisam upratio akšama kako prolazi…
…ako Bog čuje i kad ne govorim, to znači da Bog čuje kad ja mislim… ‘vako ću ja, govoriću mami onako kako mi je rekla, da čuje, a ja ću u sebi zatražiti da ribe daju nafaku i mami… nije ribe, bog… ribama se daje sadaka, hljeb, a bog daje nafaku… ma, spomenuću ja u sebi i nanu… brzo ću misliti… ako spomenem nanu, mogu i dajdže, i Keku, i Nicu… mogu i tetke, mogu i amidžu… uh, moramo imati puno hljeba!… nema veze, reći ću jedan dan mami da imam nekog posla, pa ćemo skupiti više hljeba…
I tako… na mostu u Drinjači, davno nekad, mati me je naučila za sadaku i nafaku.
***
Kada smo prvi put trebali da se vratimo u Drinjaču, taj smo podvig spremali u Tuzli, zajedno sa dajnicom i njenima. Majka je po cijele dane hodala po kući i sabirala stari hljeb.
– Da damo ribama kad odemo.
Put do Drinjače smo prošli u tišini. Uz jezero, od Zvornika, kao da smo prolazili nekim nepoznatim krajem. Sve nam je izgledalo pusto, i zadivljalo, po jezeru su ponikli otoci koji nikad prije tu nisu bili, oko Kamenog mosta kod skretanja za Kamenicu, gdje je nekad bio uvlačak vode pun čamaca, porasla je rogozina visoka koliko i sâm most.
Kad smo došli u Drinjaču, ništa nas nije zvalo sebi. Ni u jednoj se kući nije moglo skrasiti. Pogledali smo uz cestu, na mjestu nanine kuće bila je samo gomila ruševine, pod putem, od kuća mojih dajidža ostali su samo hladni i sivi kosturi. Majka i ja smo htjeli otići do naše kuće, ali smo znali da tamo nećemo zateći ništa ohrabrujuće, pa je majka prvo rekla da idemo odnijeti ribama hljeba. Došli smo do mosta. Sa strane dajnicine kuće se mostu prilazilo sa uzvodne strane.
– Hajmo tamo, ne valja uz vodu… – reče mati, kao da je izgovorila moje misli. I pređemo na nizvodnu stranu.
Uzesmo oboje po komad hljeba iz kese koju smo donijeli, iskomadasmo svako svoj na zalogaje i bacimo u vodu:
– Ribama sadaka, a nama nafaka…
I tu oboje zanijemimo. Samo smo šutke iskomadali preostali hljeb, bacili ga u vodu.
– Nemoj da bi kese te bacio u vodu! – zapovijedi mati.
Gledao sam niz vodu. To kao da više nije bila moja rijeka. Hljeb je plutao po mutnoj površini. Ništa ga nije iz vode ćapalo, dok je klizio po vodi do Drine.
…meni, mom babi, mojoj mami, mojoj nani, Matorom Dajdži, Mladom Dajdži, Kiki, Fići, Keki, Nici Seni, Nici Mevlidi, Edi, Dadi, Ševki, Ziji, Muhamedu, Selmi, Timki, amidži Nuriji, amidži Ibri, nini Fati, Nurdinu, Hašimu, Hadžiri, tetki Muneveri, tetki Safeti, tetki Dudi… nije Dudi – Safiji!… tetki Halidi… polahko s hljebom, da ne nestane dok imena ima…Nisku, Niski, Nihi, teku Muhamedu, Emiru, Džeki, Kadi, Ramizi, Mehi, Muji, Mehmedaliji, Saferu, Ramizi, nani Raziji, Dževi, Arifi, Adnanu, Mini, Husi, Mensuru, Remziji, Neziru, Nedimu, Aidi, Ajki, Mireli, Majdi, nani Rasemi, đedi Manji, Senadu, Mevlidi, Seadi, Seadu, nini Sabi, Hasi, Samiru, Behari, Ajkuni, Nerki, Elći, Elviri, Saki, đedi Bajri, teta Masi, teti Vasvi, Vejsilu, Zlati, Amri, amidži Nuriji Vejsilovom, Nuri carici, Meši, Azmiru, Safi, učiteljici Mersiji, mojim Mehmedovićima, mojim Pašalićima, mojim Suljkanovićima, đedi Memišu, tetku Samiru, Fatimi, baka Hajriji i oni su moji… oprosti Bože, nekoga sam sigurno zaboravio… i čitavoj mojoj porodici… ti bože znaš najbolje gdje je ko…
… sjevala su mi pred očima imena svih mojih, jednog sela, jedne, moje porodice koju sabrah u dušu, jer sam se vječito opirao da razgraničim ko jeste, a ko nije rod…
Pred očima mi sjevaše imena, a oko mene samo pustahija. Rijeka kao da je izgladnjela. Šuma kao da je posivjela, boje kao da su popijene, kao ono kad prije akšam prođe…
Dok smo bagutali po hrpi naše srušene kuće, do nas su došli i dajnica i njeni govoreći
– Haj’te da idemo! Valja nam stići kući dok nije akšam!
***
Danas s mosta opet hranim rijeku. Hljebom. Onako kako me je majka učila. Bismiletom. Glasom izgovorim „ribama sadaka, nama nafaka“ i dok hljeb pluta po vodi ka Drini izredam sve svoje. Onako, sam na mostu, sa njima svima u duši, pogledam: desi se da iz vode opet ribe ćapnu hljeb, prosine opet zelena boja iz šume, iz vode… sve prije akšama, jer kad proše akšam, niz Drinjaču se od Udrča dogmiže tišina, provuče se ispod mosta, prospe se po Drini, donese sa sobom mrak, i studen.
Neotuđivi svemir 